/Krvolocni lav pretvorio se u pitomo janje./

Više od godine dana – ništa!
Niti jedne rijeci, niti jegnog jedincatog slova.
Ni pozdrav – ni hvala!
Svi koji me poznate, znam da se pitate što je sa mnom. Je sam li još živ? Ili me kakva ljuta zmijurina upecala, kakva divlja životinja udavila...?
Imate pravo pitati se i cuditi, da se na javljam.
Što je po srijedi? Koji je razlog?
Ni zmija, ni lav, ni komarac – niti ijedna africka neman – nije me usmrtila. Hvala Bogu: živ sam i zdrav!
Razlog nepisanja nije bolest.
A nije ni lijenost.
Što onda?
To je starost – koja donosi sve vece obaveze!
Što je covjek stariji misionar, to više pozna ljudi, to više ima obaveza i problema koje mora rješavati. A, ima puno problema.
Dosada sam radio u tri misjske postaje. Ovo mi je cetvrta. Iz svake postaje dolaze ljudi sa svojim problemima. Glad, bolest... i druge nevolje tjeraju ih misionarima. A samo u ovom domu, u ovoj našoj školi ima preko tisucu i dvjesto siromašne djece, mladih - sirocadi. Ako možete i malo razumjeti – citav dan ljudi pred kucom cekaju na me!
Osim toga, toliki posjeti od crkvenih i državnih vlasti. Kao i dobrotovori iz Italije, Belgije, Njemacke, Nizozomske... Iz Hrvatske rijetko.
Imamo masu planova i projekata za naš centar, za djecu i za ljude. Imamo razne gradnje: gradnja zaštitnog zida od preko dvije tisuce metara. Uredenje naše ogromne mocvare. Gradnja novog doma u spomen ubijenog misionara u našem domu 2001. Tu je i djecji vrtic, sportski tereni…
Razni satanci. Naša kuca je ujedno i odgojni zavod za naše salezijanske kandidate. Imamo devet prednovaka, petnaestak aspiranata. Pouke za njih. Preko pedeset nastavnika. Stotinjak radnika… I veceri su programirani.
Da ne nabrajam – dan je prekratak, sati malo – da bih stigao i pisati. To je razlog!
A ima toga za pisanje. Toliko zanimljivih dodogovština...
Evo samo jedna.
Bilo je to još u mjesecu travnju. Tamo iza Uskrsa. Žurim se u grad. Ljudi navaljuju. Odbijam sve Jedan ustraje:
- Moram vas vidjeti. Hitno je. Dolazim iz daleka –
iz Ranga - Butare...
Tamo sam proveo šest godina –u teška vremena, iza onog strašnog genocida. Ne poznam ga.
- Dobro, kažem mu, reci ceš mi svoj problem u autu. Ne mogu uci u kucu. Idemo zajedno. Ostavit cu te u gradu, blizu autobusne stanice…
Sjeo je uz mene.
- Reci mi, tko si, što te je dovelo k meni.
- Vi me ne pozanjete... – govorio je drhtavim glasom. – Ja sam razbojnik. Jedan od onih koji su vas prije pet godina mucili...
Protrnuo sam. Sjetih se strašne noci. Bilo je to pred Uskrs 1999. Njih šest sa strojnicama, pištoljima i velikim nožem... Samo cudom Božjim ostao sam na životu...
Sad sam sam u autu sa razbojnikom. Što ce sad sa mnom? Gjde ce me sada odvesti? Zadnji puta, pred pet godina – nakon dvosatnog mrcvarenja – zatvorili su nas u WC. I ostali smo živi…
Sto misli u glavi…. I na kraju : Bože pomozi!
Moj suvozac nastavlja.
- Zovem se Jean – Luc. Izišao sam iz zatvora... Došao sam da se zahvalim. Dugujem vam život - zahvaljujuci vašem oproštenju. Po zakonu morali smo biti streljani. Ali, jer ste nam vi oprostili – još smo sada živi...I, molim vas, oprostite mi, što sam vas onako strašno mucio...
Odahnuo sam.
Krvolocni lav – razbojnik – posato je kao pitomo janje. Htio sam ga zagrliti – ali, se nadoh u autu za volanom.
I to se dogada nama misionarima u Africi. Jedan radosni dogadaj uz mnoštvo problema. Isplati se opraštati. Isplati se ciniti dobro. Koji puta – vec na ovom svijetu – covjek doživi nagradu!
......................
Zahvaljujem svim prijateljima na ljubavi. Hvala vam na vašim darovima, žrtvama i neprestanim molitvama. To nas hrabri, to nas drži na životu- To nam pomaže da možemo uciniti koju kap dobra ovom siromašnom svijetu.
Svima – uz puno toplih pozdrava iz vruce Ruande – želim puno Božicnih radosti i s Isusom sretnu i blagoslovljenu Novu 2005. godinu!

Don Danko Litric