DRAGO KAMENJE HVARSKO SELO PITVE U ZALEĐU JELSE
OTKRILI STRANCI ŽELJNI MIRA BOŽJEG

Za ruševne težačke kuće
plaća se i 200.000 eura

- Čari seoca koje su izvorni žitelji napustili zbog selidbe u turističku Jelsu otkrili su stranci koji kupuju i obnavljaju stare kuće
- Za očuvanje duha tradicionalne hvarske graditeljske baštine pri renoviranju kuća budno brine prvi ‘naseljenik’ Pitava arhitekt Ratko Katičić

U podnožju hvarskoga Gvozda razvilo se malo selo Gornje Pitve, koje datira još od ilirskih vremena, a neposredno ispod njega i ono dosta novije, gotovo čarobno, Donje Pitve. Autohtono stanovništvo baš iz tih Donjih Pitava je s vremenom sve više napuštalo poljoprivredu, iselilo se i zapošljavalo u turizmu, uglavnom u obližnjoj Jelsi, pa je ono postalo najprodavanije otočno mjesto. Zemljišta i stare pitovske kuće tako nisu ostale prazne, njih kupuju i preuređuju stranci. Danas u oba naselja živi tek 80-ak stanovnika, među njima i Ratko Katičić, dipl. ing. arhitekture, čovjek koji se ovdje skrasio nakon dugogodišnjeg rada u inozemstvu, a pojedincima, bez obzira na njihovu financijsku moć, ne odobrava da neprimjerenom gradnjom remete postojeći arhitektonski sklad mjesta.

Obnova za ogled

Katičić će reći kako ga je u ovo hvarsko mjesto privukla baš ta mediteranska arhitektura, tako da je tu svoju prvu kuću kupio još 1972. godine od pok. Frane Dubokovića. Obnovio ju je u dalmatinskom stilu, onako za ogled, a tek tu i tamo unio neke nove elemente. A onda ga je jednog dana posjetio nekadašnji ravnatelj hvarskog Centra za kulturu dr. Niko Duboković i rekao mu: “Čujte, ni vaša kuća nije uređena baš prema tipologiji izgradnje objekata na Hvaru”, tako da je nakon toga još više radio prema osnovnim uvjetima gradnje i obnavljanja kuća na ovom području u čemu mu je pomogla i vrijedna knjiga A. Frudenreicha “Kako narod gradi”.
- Kad sam se početkom 1970-ih odlučio za kupnju, mnogi su mi govorili: “Što će ti kuća u Pitvama, bolje bi ti bilo negdje uz more.” Međutim, ja nisam odustajao. Nedugo nakon toga krenula je masovna prodaja nekretnina, ljudi su nudili objekte da bi dobili novac za kupnju automobila, tako da u mjestu danas živi čak 10 državljanstava. S vremenom su se stvari promijenile, otišlo se u drugu krajnost, jer su cijene skočile u nebo.

Pumpanje cijena

Pojedinci, čujemo, doslovno za ruševine traže i po 200 tisuća eura, dok zemljišta na južnoj strani škoja navodno postižu cijenu i do 200 eura za metar četvorni. Mislim da je sve to ipak neodrživo i da iznimke ne mogu biti pravilo - iznosi Katičić, aludirajući posebno na zemljišta koja najčešće nemaju pristupne putove, ni infrastrukturu, u prvom redu električnu struju i vodu.
Mnoštvo problema se ipak pojavljuje tek onog trenutka kad netko kupi staru kamenu kuću ili zemljište jer se, primjerice, prostranu konobu pretvara u dnevni boravak...

Betonski ‘napadači’

Novodoseljeni neobuzdani neimari otočni ruralni ambijent nerijetko napadaju objektima prevelikih gabarita, betonom, PVC-stolarijom i neprimjerenim bojama.
Pročelja svojih ladanjskih kuća njihovi vlasnici znaju uljepšavati suvremenim klima-uređajima ili satelitskim antenama, krovišta solarnim ćelijama, a da na sve to nitko po službenoj dužnosti ne reagira. Već na prvi pogled možete vidjeti da tu najčešće izostaje kvalitetna suradnja konzervatora i arhitekata, a sasvim očito nema ni odgovarajućeg nadzora.
- Razumljivo je da sam ja takve pokušaje redovito osuđivao, ovdje vrijedi pravilo da svaki kamen koji si izvadio vani treba vratiti natrag, decidiran je Ratko Katičić, arhitekt o čijoj je kući u Pitvama u Njemačkoj 2000. naveliko pisao časopis
“Das Haus”, navodeći
je kao izvanredan primjer dobrog arhitektonskog
izraza, funkcionalnosti
i cijene.