Ivan Miklenić: Opasno je kad se izgubi nacionalni identitet
Nedjelja, 09. listopada 2011.

Suvišan blagdan?

Dan neovisnosti Republike Hrvatske, spomen na raskid svih državno pravnih veza s bivšom saveznom državom 8. listopada 1991. godine, premda podsjeća na 20 godina samostalnosti obnovljene hrvatske države, zapravo postaje sve više u aktualnim okolnostima jedan od najkontroverznijih državnih blagdana. Premda je samostalnost i neovisnost hrvatske države tisućljetni san hrvatskoga naroda, čak ni 20 godina te formalne samostalnosti, većinom u miru, nije bilo dovoljno da hrvatski narod upotrijebi instituciju vlastite države i uspostavi i učvrsti temelje svoga opstanka i svoga boljitka. Propuštene mogućnosti teško će se ikada dokraja ispraviti, sadašnjost je uvelike otuđena uz ostalo i zato što je na djelu vrlo snažan politički pritisak za skorašnje utapanje mlade, nezrele i nedovršene hrvatske države u zajednicu koja se dalekosežno zapravo razvija u unitarnu megadržavu, pa u takvim okolnostima Dan neovisnosti kao da sve više postaje svojevrsna farsa, nešto nepotrebno i suvišno.

Nacionalni identitet

Premda po suvremenoj politologiji narodi zapravo više ne postoje – a to se najbolje vidi po činjenici da po sadašnjim ustavnopravnim rješenjima ni jedan narod formalno ne može izreći svoju volju niti na referendumu niti na izborima, jer to pravo isključivo pripada građanima neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti – u stvarnome svijetu ipak i dalje postoje nacionalni, etnički i kulturni kolektivni identiteti koji čuvaju specifične narodne svijesti. Premda su mnoge suvremene države u svojim ustavima definirane kao nacionalne države određenih naroda, a u stvarnosti nositelj suvereniteta nije većinski narod već nacija, tj. zajednica građana bez obzira na njihovu etničku pripadnost, ipak suvremene države razvijaju, štite i promiču stvarnosti i obilježja svoga specifičnog etničkog i kulturnog identiteta.

Suvremeni proces globalizacije, a osobito ideologija globalizma, vrlo snažno brojnim suvremenim tehnološkim i ideološkim sredstvima ugrožava i razvodnjava etničke i kulturne identitete, osobito neanglofonskih naroda, pa tako državne suverenitete pretvara u karikature, a nacionalnu svijest razvodnjava i briše. Već ovoga časa postoje vrlo brojni političari profinjeni provoditelji surovog globalizma, Gubitak identiteta U takvom suvremenom svjetskom okruženju još je uočljivije koliko su nositelji vlasti u Hrvatskoj, a tome se nije protivila ni oporba, u punih 20 godina, osim u vrijeme obrane od agresije, više pridonosili rastakanju negoli učvršćivanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identitetano svaki narod ima svoju gotovo nerazorivu jezgru, biblijski »ostatak ostataka« uz koji je uvijek i Bog koji neće dopustiti unitarizaciju čovječanstva.

Sustavno rastakanje

U takvom suvremenom svjetskom okruženju još je uočljivije koliko su nositelji vlasti u Hrvatskoj, a tome se nije protivila ni oporba, u punih 20 godina, osim u vrijeme obrane od agresije, više pridonosili rastakanju negoli učvršćivanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta.

Za hrvatski mali narod posebno je pogubno što su nositelji vlasti u miru propustili osnažiti hrvatske nacionalne kulturne institucije, afirmirati hrvatski jezik, hrvatsku kulturnu baštinu i hrvatsku povijest. Nije li se događalo, a ne događa li se i danas, suptilno ali sustavno slabljenje stupova na kojima počiva suvremeno hrvatsko društvo, kao što su npr. obitelj, zdravi naraštaji mladih, gospodarstvo, kultura, obrambena sposobnost i slično? Nije li politika poslije smrti prvoga predsjednika, bez obzira tko bio na vlasti, obnavljanjem moralno-političke podobnosti, partitokracijom i onemogućavanjem uspostave transparentne pravne države otvarala prostor za djelovanje centara moći iz sjene? Nije li upravo ta politika otvorila prostor za snažno djelovanje onih snaga koje ne žele dobro hrvatskom narodu i nije li stvoreno ozračje u kojem iščezava svijest o nacionalnom ponosu i dostojanstvu?

Nije li baš ta politika razvijala neprincipijelne sluganske odnose umjesto zdravoga partnerstva s bližim i udaljenijim državama? Dan neovisnostiNe bi li stoga Dan neovisnosti, umjesto kao suvišan ili kontroverzni blagdan, trebalo prepoznati i slaviti kao dan hrvatske samobitnosti, kao dan koji trajno podsjeća i potiče na afirmaciju, tj. osvješćivanje, čuvanje, upoznavanje, njegovanje i razvijanje svega onoga što tvori nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda?Nisu li političari u Hrvatskoj, na vlasti i u opoziciji, umjesto da štite hrvatski suverenitet šutjeli kad je Srbija 2004. donijela »Zakon o organizaciji i nadležnosti u postupku za ratne zločine«, koji srbijanskim pravosudnim vlastima daje ovlast za progon kaznenih djela »koja su izvršena na teritoriju bivše SFRJ, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve«? Nije li ta politika onemogućila hrvatsku dijasporu da unošenjem svoga duhovnog kapitala - demokratskih iskustava i manira - kao i financijskog kapitala pomogne da hrvatska država izgradi zdrave temelje ne samo za dugoročni opstanak nego i razvitak i boljitak? Nije li dosadašnja politika umjesto izgradnje zajedništva i jedinstva podržavala i produbljivala jaz u hrvatskom narodu između strana sukobljenih u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata?

Dvadeset godina neovisnosti, osobito nakon pobjede nad velikosrpskom agresijom, u okolnostima globalizacije i globalističkih pritisaka, kao i u okolnostima procesa euroatlantskih integracija, relativno je dugo razdoblje u kojem se moglo neizmjerno više učiniti za afirmaciju svega onoga na čemu počiva nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda, a što se ne bi smjelo izgubiti ni u kakvim integracijama. Sreća je što onaj biblijski »ostatak ostataka« i u hrvatskom narodu ne ovisi o političarima ni »veličinama« koje se danas sustavno promiču i nameću, no nevjerojatno je što je u vlastitoj državi gotovo sve važnije od stvarnoga zajedničkog dobra hrvatskoga naroda, a mora se ignorirati predizborne fraze koje su nevjerodostojne jer nisu potvrđene u postupanjima u stvarnosti.

Ne bi li stoga Dan neovisnosti, umjesto kao suvišan ili kontroverzni blagdan, trebalo prepoznati i slaviti kao dan hrvatske samobitnosti, kao dan koji trajno podsjeća i potiče na afirmaciju, tj. osvješćivanje, čuvanje, upoznavanje, njegovanje i razvijanje svega onoga što tvori nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda? Samo s izbrušenim identitetom može se obogatiti druge.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/9231-opasno-je-kad-se-izgubi-nacionalni-identitet.html