Sinjska Alka

Kada se poslije podne na trkalištu pojavi povorka alkara i alkarskih momaka, uvijek zavlada dubok tajac kao da neki prastari zov prošlosti obuzme ljude. To traje samo kratko vrijeme, a onda se razlegnu pljesak i razdragani usklici. Momacka ceta, u ritmu koracnice, dostojanstveno stupa. Brkati orijaši ne obaziru se ni lijevo ni desno, noseci na ramenima duge puške kremenjace, a za pojasom, u "zmijskom gnijezdu" (pripašnjaci) kubure i handžare. Iza njih jaše ceta alkara. Svi su alkari bogato odjeveni u stare plemicke odore iz ovih krajeva, s kalpacima od samurovine na kojima podrhtava bijelo capljino perje. Konji, bogato ukrašeni, bijesno poigravaju frkcuci i kopajuci nogama. Pocinje Sinjska alka, jedinstveno viteško natjecanje i u Hrvatskoj i u Evropi, koje se održava svake godine.
U kolovozu 1715. bitka za grad Sinj, strateški kljuc glavnog puta prema moru, završila je potpunim porazom turske vojske. Tursko-mletacki ili takozvani Mali rat, koji je trajao oko cetiri godine suštinski je zapoceo i završio bitkom za Sinj, zbog cega ga neki nazivaju i Sinjski rat. Za ishod rata, odnosno bitke za sinjsku tvrdavu Grad, vezan je nastanak Sinjske Alke. U namjeri da povrati izgubljene položaje u Dalmaciji, ljeta 1715. godine, Turska je poduzela osvajacki pohod preko planine Kamešnice. Podno njenih zapadnih obronaka prolazila crta razdvajanja zaracenih strana, umjetna granica izmedu Bosne i Dalmacije.

Prva na udaru turskoj vojsci našla se Cetinska krajina, u kojoj središnje mjesto zauzima drevna sinjska tvrdava Grad. Turski osvajaci seraskera Mehmed-paše Celica izbili su na zapadne obronke Kamešnice 23. srpnja 1715. godine, te se rasporedili duž cijele pogranicne crte u Cetinskoj krajini - od Cacvine do Vrlike. Do 5. kolovoza, dok im nisu stigli topovi, bez kojih nisu mogli udariti na tvrdavu Sinj, uništavali su manja "morlacka" utvrdenja. Na prevaru su zauzeli tvrdavu Vrlika, a zateceno stanovništvo pobili.

U sinjskoj tvrdavi Grad zatvorilo se oko 700 branitelja, dobro snabdjeveni i naoružani za dugu borbu.O dogadajima koji su se zbivali u toku ove znamenite opsade Sinja 1715. sacuvao se jedinstven dokument, Dnevnik, koji je vodio jedan od branilaca sinjske tvrdave, sudionik i ocevidac svih tih dogadaja. Pisan je na talijanskom jeziku, jezgrovit, trijezan, a istodobno vrlo živ ("Giornale del blocco ed assedio della fortezza di Sign"). Orginal rukopisa cuva se u Arhivu Franjevackog samostana u Sinju. U Dnevniku su registrirana sva najvažnija zbivanja koja su se odigrala otkako se turska vojska pojavila na Prologu (23. VII) dok se, nakon neuspjele opsade, nije povukla opet u Bosnu (15. VIII).
Velicanstveni pogled sa sinjske tvrdave na polje i okolicu omogucio je piscu da, kao s nekog vidikovca, promatra i zapazi sve što je neprijatelj tamo poduzimao, a istodobno, nalazeci se u tvrdavi, dobro je znao što se dogada i kod branitelja. Dnevno se zapisuju sve akcije turske vojske pljacke, paleži, pokolj stanovništva i priprema za napad na tvrdavu. U Dnevniku se izmedu ostaloga kaže:
"Sedmoga kolovoza oko dva sata dode iz tabora glasnik, pracen jakom pratnjom, te, ustavivši se na nekoj udaljenosti od ograde, zaiska da bi predao pismo svoga gospodara našemu predstavniku. Bi u tu svrhu poslan kavalir don Ivan Grcic (Ivan Filipovic-Grcic, Sinjanin, narodni borac i pisac). On primi cetiri lista upravljena predstavniku i glavarima ove Krajine, a posebice vrhovnoj vlasti u pokrajini. Jedan od njih, otvoren, pisan na talijanskom jeziku, bi usput procitan. Sadržaj mu je bio: serasker poziva našega Predstavnika da mu, prije negoli zagrme njegovi topovi, preda grad koji pripada sultanu. Ne ucini li odmah ono što se od njega zahtijeva, nece kod njega naci smilovanja nego ce sva gradska posada biti nabijena na kolac.
Pismo bude predano našem nepobjedivom Predstavniku, koji odgovori da mu je njegov general naredio neka ne prima pisma i neka odbije svako dogovaranje, nego da brani grad do posljednje kapi krvi sve posade. Glasnik se povuce i svi se spremahu na obranu.
Toga dana naš zapovjednik, saslušavši mišljenje odlicnijih casnika, odredi da se napusti Kamicak (mala utvrda usred varoši Sinja u kojoj je bila predstraža nap. ured.), jedno zato što ga je s mnogih razloga bilo nemoguce braniti, a drugo stoga što se onom posadom mogla pojacati gradska posada. Ta je odluka bila odmah izvršena.
Ostali dio toga dana neprijatelj se pozabavio time da golemim cetama konjanika osigura sve pridošle snage popalivši što je bilo ostalo kuca na obroncima bregova.
Iduce noci stupalo je pješaštvo prema tvrdavi noseci svežnje pruca i koševe za prokope, a s njima idahu mnogi opkopari s motkama i željeznim lopatama koji u cetiri sata poceše kopati rovove. Ali su dotle vazda bili ometani od neprekidne vatre koja se sipala s tvrdave puškama, granatama i kamenjem, te su se mnogi svaljivali u jarke koje su sami bili iskopali. Usprkos tome, ujutro u 6 sati ugledasmo da je tvrdava na puškomet okružena prokopima i da je izgraden gotovo neosvojiv utvrdeni opkop, a nasuprot gradu bijahu smještene cetiri baterije, od kojih je jedna tukla topom od 20, dvije topovima manjeg promjera, a cetvrta sa dvije lubarde, od kojih je jedna bacala kugle 300, a druga 100 librica težine (0,45 kg). Sve su cetiri bile pokrivene tako jakim koševima da im naše topništvo gotovo uopce nije moglo naškoditi.
8. kolovoza, dakle, neprijatelj, mnogim hicima pozdravi tvrdavu, ali ni ona nije oklijevala da mu uzvrati žestokom ucestalom paljbom, cime mu dade na znanje kakvi su junaci njezini branitelji. Recenog dana bi zapaljena varoš, osim nekoliko tvrdih kuca, u koje se smjestiše mnogi neprijatelji što iz barbarskih pušaka (chembi) ne dopuštahu nikomu u gradu da se približi zidu prelazeci s jednog mjesta na drugo, i mnogi su cak poginuli od takvih hitaca. Toga dana izgorješe i dvije crkve, zbog cega od žalosti proplakaše svi vjernici.
9. kolovoza Turci s još vecom žestinom nego prije udarahu na grad hitajuci bez prestanka bombe i pucajuci ucestalom paljbom, te je za malo sati unutarnji dio grada bio napola razrušen. Korlat i nova kula, koju je dao sagraditi ovaj gospodin Providur, morao je neprestano podržavati pušcanu vatru da suzbije onu što je neprijatelji neprestano na nas obarahu.
Dana 10, 11, 12, i 13. kolovoza nastavi dušman, kao što je receno, udarati grad iz lubarda i topova i dovede nas u teško stanje.
Grad je vec bio vrlo oštecen i zapao u krajnju nevolju, bio je izrešetan ne samo iznutra nego i izvana, spojni bedem dugacak 20 koraka samo što se nije srušio i otvorio široku lazu neprijatelju. Kako je naš zapovjednik dobro vidio da ce neprijatelj pokušati izvršiti juriš, nije propustio da izda potrebne zapovijedi. Cemu se bilo nadati, to se i dogodi.
14. kolovoza u praskozorje navali na nas nebrojeno mnoštvo pješaka, za plecima im bijenu konjanici i rezervne cete da prilete gdje bi bila potreba. Najveci pokušaj bio je izvršen protiv Novoga i Staroga Korlata. I za malo je casaka neprijatelj toliko uznapredovao da je zasadio svoje zastave blizu Novoga Korlata. Ali, ni mi ne stajasmo skrštenih ruku, nego na njih oborismo živu vatru svake vrste i sa svih strana, da ih se mnoštvo svaljivaše na zemlju, žrtve našega gnjeva. To divlje jurišanje trajalo je dulje od tri sata, ali je ova junacka posada, koju su hrabrile rijeci viteških zapovjednika, uvijek odbijala navalu. Napokon, Turci stadoše bježati glavom bez obzira, a da ih njihove paše s golim sabljama u ruci nisu više mogle nagnati da srcu u ocitu smrt, nisu se usudili ni u logor povuci nego na buljuke pobjegoše s onu stranu Cetine. Dobivši obavijest o nesretnom ishodu, serasker u isto vrijeme dade žurno bubnjati na zbor, i pošto sabra vojsku - a nedostajalo mu je mnogo pješaštva - mi ocekivasmo cijeli dan da ce na nas iznova i još žešce udariti. Ali se u tom ocekivanju prevarismo, jer nocu od 14. do 15. dana u najvecoj tišini diže on svoje topove i, uz pratnju cijeloga tabora, vrati se na sigurno u svoja prvobitna staništa, u Livno. Mi ostadosmo oslobodeni od opsade, premda vrlo žalosni zbog gubitka tolikih naših casnika i vojnika. Ali, neprijatelji nisu imali razloga da se raduju, jer njihova vojska, od dana kad se bijaše spustila u Cetinu pa do dana odlaska, izgubi više od 10.000 ljudi, izmedu kojih vrlo mnogo visokih casnika ..."

Medu turskim jurišnicima došlo do meteža. Pobunili su se što im janjicari ne šalju pojacanje, odnosno što i oni ne jurišaju, pa su poceli bježati. Ni medu janjicarima nije bila bolja situacija, njihove redove kosila je srdobolja (dizenterija). U takvom stanju, u noci izmedu 14. i 15. kolovoza, Turska vojska se povukla u neredu prema Kamešnici, a Sinj osvanuo bez ijednog živog osvajaca. Na bojišnici je, prema navodima spomenutog "Dnevnika", ostalo preko 10.000 poginulih i umrlih osvajaca, te velika kolicina oružja i ratne opreme.

Sinjani su kao svjedocanstvo i uspomenu na svoju veliku pobjedu ustanovili "živi" spomenik, Sinjsku Alku. Po uzoru na rasprostranjene igre tog vremena osmišljena je igra u kojoj su se svake godine na godišnjicu velike bitke i pobjede, natjecali vitezovi iz te bitke, a poslije njihove smrti natjecanje su nastavili njihovi potomci i nasljednici po junaštvu i domoljublju. Za metu je odabrana stilizirana podloga za stopalo sa sedla koje se je nalazilo na konju koji je zaplijenjen turskom serakser - paši prilikom opsade Sinja. Meta je nazvana "(H)Alka", što na turskom jeziku znaci: prsten, obruc, kolut.

Sinjani cuvaju oružje, odoru i opremu, te ratne trofeje, da bi ih svake godine, u kolovozu, za vrijeme održavanja Alke, prikazivali kao opipljiv dokaz o velikoj pobjedi, o svom junaštvu i slobodarstvu. Alkarsko natjecanje satkano je od niza ceremonija, natjecanja alkarskih vitezova u gadanju Alke, trofejnog oružja, opreme i nošnje. Alkarsku povorku cine momci (pješaci) i vojvoda, njegova pratnja (konjanici) i alkari kopljanici. Alajcauš je voda alkarske cete, a arambaša je voda alkarskih momaka.

Iako je najvažniji dogadaj izlucivanje slavodobitnika, sve pratece ceremonije se medusobno ispreplecu i dopunjuju da tvore jedinstvenu predstavu slave i kolorita. Treba naglasiti da se Alkarske svecanosti održavaju u ambijentu u koji su smješteni: drevna sinjska tvrdava Grad, pomocna tvrdava Kamicak, Alkarski dvori, Alkarsko trkalište i niz drugih prostora, što zajedno sa ucesnicima - alkarima i alkarskim momcima i razdraganim mnoštvom u gledalištu i ulicama cini poseban sklad i car, kakvi se mogu doživjeti samo u Sinju i samo toga dana kada se održava Alka. Otud i naziv Sinjska Alka, kao izvorni i vjerodostojni pokretni spomenik kulture.

Alkarske svecanosti održavaju se svake godine u prvoj nedjelji kolovoza i traju tri dana. Prvi dan je natjecanje alkara za Baru, a drugi dan za Coju koja je generalna proba za glavno alkarsko natjecanje treceg dana, Alku. Alkar u punom galopu gada alku kopljem. Alka ima dva koncentricna željezna obruca povezana s tri kraka, tako da je razmak medu obrucima podijeljen na tri jednaka dijela. Središnji najmanji obruc vrijedi tri boda, gornje polje dva, a dva donja polja po jedan. Slavodobitnikom postaje onaj tko u