DAMIR VANĐELIĆ

O obrazovanim, uspješnim, moralnim braniteljima nema napisa. Dali ste  vidjeli medijski istup -  uspješan menadžer branitelj, direktor branitelj, znanstvenik branitelj?
Niste jer  novoj hrvatskoj  «eliti» nije prikladno isticati da su ti, danas uspješni, ljudi branili svoju zemlju kada je to trebalo. To  je moralna poruka.
Jesu li  takvi rijetki među vama? Provjerit ćemo. Potražit ćemo ih među vama braniteljima  i o njima ćemo pisati.

Branitelji su socijalni slučajevi, ptspi-ovci, rade probleme u društvu, bave se kriminalom. Oni stalno nešto traže. Država im daje stanove, mirovine, invalidnine, kredite. To je slika branitelja viđena hrvatskim medijima, društvenim vrednovanjem, društvenom pozicijom.  Napisi o osobama koje su učinili nešto loše u pravili imaju i dodatak  - branitelj.
Oni su sada na TV veterani mira, imaju svoju emisiju. Nakon koje se najavljuje naredna  emisija « Treća dob». Što je zajedničko branitelji, veterani mira i treća dob ? Ništa ???

Pokušat ćemo  preko braniteljskih portala  i onih koji vrednuju doprinos branitelja suprotstaviti se moći medija. Gotovo su nas uvjerili da smo svi loši. Prisiljavaju nas da zaboravimo najvažniji uspjeh ove generacije, uspjeh obrane.
Jedan od naših  branitelja pokraj čijeg imena nikada ne piše, hrvatski branitelj je
Damir Vanđelić,  zagrebački dečko  s Pešćenice, student, branitelj, 6 mjeseci zatočenik  Glinskog zatvora.
Damir Vanđelić ima besprijekoran životopis visoko moralne osobe. Visoko moralna osoba nije dezerter kada mu je zemlja napadnuta.
Damir Vanđelić, menadžer, direktor investicija u ADRIS grupi, Direktor tvrtke Abilia koja upravlja svim ulaganima Adris Grupe, Direktor Adria Resortsa, tvrtke koja u portfelju ima najveći turistički kapacitet Hrvatske, Predsjednik Nadzornih odbora tvrtki Cenmar d.d. i Marimirna d.d. koje su najveći hrvatski uzgajivaći orade i brancina. Ni manje ni više nego u jednoj od danas najuspješnijih grupacija u Hrvatskoj, jedan od izvršnih direktora je - hrvatski branitelj.

- Zamolila sam Vas za ovaj razgovor kako bi pokazali  uspješne ljude iz braniteljskih redova. Želim  poticaj braniteljima. Nije pravedno da su branitelji pretvoreni u socijalnu kategoriju.
To Vam je jako težak zadatak. Vi ste se možda prihvatili Sizifovog posla.
-Težak je ali moramo pokazati uspješne.
To, kao i mnogi drugi problemi, traži da se cijelo društvo pozabavi tom problematikom, međutim nisam siguran da postoji i tračak iskrene volje u društvu za tim. Postoje pojedinci koji to žele, veliki dio njih bi najradije da toga nema. Pogledajte pravni i faktični aspekt trenutne situacije: rata uopće nije bilo, nikada nije proglašen, ljudi koji su dezertirali nikada nisu odgovarali, ne znamo im ni broj. Ratne odštete nema ni u kojem obliku.
Naši ratnici etiketiraju se kao problematični ljudi. Ako im se nešto daje smatra se da to, apriori, nisu baš sasvim i zaslužili.
Primjerice, ovih dana sam  ugovarao životno osiguranje. Moj braniteljski status, boravak u zatočeništvu stvara mi tu konkretne probleme. Traže me da  dodatno platim jer me stavljaju u segment invalidnog dijela  društva. Ne promatraju me kao čovjeka koji je bio branitelj, nakon toga se educirao, ima obitelj, bavi se sportom, odrađuje vrlo zahtjevan posao u tvrtki koja mu povjeri do milijardu kuna godišnje da njime upravlja. Oni misle, u nalazu iz 90-tih piše da ima PTSP i onda je njihov oprez normalan. Agentica mi je javila da su ipak nakon dugih razgovora odlučili „dati“ mi policu uz malo povećanje premije. Tako je u mnogim segmentima ovog društva. U društvu u kojem jesmo nalazi se mnogo onih koji su u vrijeme dok su neki ratovali, oni besramno izbjegavali svoje obveze i stvarali karijeru, obitelji, kapital. U društvu takvih mi je neugodno i spominjati da sam branitelj.

Točno je da je takav odnos, ali oni nikada ne mogu za sebe reći da su visoko moralne osobe. Oni ne mogu imati vašu životnu priču, ne pripadaju toj moralnoj kategoriji, nemaju Vaš životopis.

Mi danas u Hrvatskoj ne njegujemo takvu selekciju ljudi u kojoj bi moralna kategorija bila uopće visoko vrednovana. Ovu kategoriju prepoznaje samo uži krug ljudi. Od rata na ovamo, smatram, rastače se moralna vertikala društva, a još gora činjenica od toga je da ona tendira i dalje nestajati. Nadao sam se da će, negdje barem od 1997.g. kada se već sve što se tiče rata i njegovih direktnih efekata već dogodilo, ta moralna vertikala ojačati te da će postojati barem četiri glavna, jasna, komplementarna a nezavisna stupa društva. Stup religije, stup administrativne vlasti, stup pravne države i jedan obiteljski koji se stvara u domovima: etika, bonton, suosjećanje, domoljublje, ono što je fino tkanje u stupu stabilnog i naprednog društva.

Kako su Vas prepoznali u ADRIS grupi kao moralnu, vrijednu, hrabru osobu ili su Vas zaposlili da mešetarite?

Ha, ha, Adris Grupa organski ima otpor prema mešetarenju i to nas samo dodatno ističe u društvu. Ja sam prepoznao Adris Grupu kao energičnu, potencijalnu tvrtku sa izraženim regionalnim apetitima, ali i domoljubnom crtom. Sve što Adris zaradi u reinvestira u Hrvatsku i zapošljava hrvatske radnike, arhitekte, građevinare, uzgajivače duhana. Temelj dogovora o mom dolasku iz belgijske tvrtke InBev, a i kasnijeg mojeg napredovanja bili su moj karakter, zatim stalna edukacija i bogato iskustvo rada u mnogim europskim zemljama na sličnim poslovima. Vezano uz temu, moram reći da je za pretpostaviti da osoba koja lojalno izvršava domoljubne dužnosti već ima nešto usađeno u sebi. U mom poslu,  vođenje investicija, kojim se bavim već skoro 17 godina integritet je jedan od presudnih parametara. On vas prati cijeli život, jako teško se stvara, gubi se u trenu. Edukacija i iskustvo je neophodno - to je temelj kompetencija. Specijalizirao sam se za ovaj posao i radio sam projekte od Velike Britanije, Njemačke, Belgije, Nizozemske, Bugarske, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Češka, Rumunjske, Crne Gore.

Sada ste uspješni, kako ste se «izvukli « nakon glinskog zatočeništva?

Moram priznati teško. Samo s nekoliko osoba sam razgovarao o tom periodu. Bilo mi je teško mjesecima iza izlaska iz logora. Znao sam da moram provesti neko vrijeme sam sa sobom i  da moram posložiti neke stvari koje sam spoznao. Najveće razočaranje sam doživio kada sam se vratio u  Zagreb, moj rodni grad. Retorika i postavke koje su prevladavale bile je drukčije od očekivanja od nove države, njenih novih normi i, općenito, raspoloženja na frontu. Tamo je bila visoka motivacija,  vladao je snažan moral , kukolja je bilo vrlo malo i bili su brzo izolirani.  S ljudima kojima sam bio vladao je čak i u zarobljeništvu visoki moral i vjera u to što smo radili.
Još 1990., negdje u rujnu, kao pričuvni policajac, bio sam pozvan da potpišem lojalnost Hrvatskoj državi. To mi je bilo čudno, jer nisam nalazio spora oko toga. No nisu svi tako mislili, doznao sam da ih tada mnogo nije potpisalo, vjerovatno iz straha i raznih kalkulacija.
Ljudi koji su na kraju otišli na front i sa mnom bili su izuzetno motivirani, brzo smo se educirali i ništa nam nije bilo teško ili nedostižno. Ne znam što je trebalo biti ispred nas da bi se mi povukli. Onda su počela stizati čudna naređenja i nizati se čudni događaji.
Predali smo se u Hrvatskoj Kostajnici. Par dana su nas držali u Kukuruzarima, a onda su nas odveli u Glinu.
Ponekad nas pozovu na neko ročište kada sude optuženom za zločine koji su nam tada činili. Često mi se tada čini da su svi umorni od tih prisjećanja, a i narod.

Kako to da se hoće zaboraviti sve iz ovoga rata a pamtiti iz prošloga ? Drugi svjetski rat nam je bio u svim školskim pričama, a i danas je?

Stvar je, predpotavljam, u doktrini kojoj na koju se vlast opredijelila, možda i o tome kakav je odnos čak i prema samoj državnosti Hrvatske. Nekoliko snažnih silnica  djeluju na Hrvatsku. One nisu samo političke. Vi možete imati političku ili kulturnu autonomiju, a nemate ništa drugo: recimo niti vojnu, niti ekonomsku. Analizirati što se konkretno događa, nisam dovoljno kompetentan da mogu o tome, za to treba cijeli skup sociologa, psihologa, politologa, demografa, ekonomskih vojnih analitičara. To je multidimenzionalni problem kojeg se nitko ne želi primiti. O ovome što govorim smo pratim zbivanja kao i svaki aktivni građanin i uzimam za pravo da imam mišljenje.

Ne gradimo državotvornost, nemamo nacionalni ponos, politika je takva kakva je. Nismo zadovoljni. Što bi vi učinili, posebno za branitelje ?

Branitelje bi trebalo uistinu reinkarnirati. Trebalo bi probuditi ponovno one plemenite motive koje su ih pokretali '91. Trebalo bi ih pročistiti, kao populaciju, one koji su stvarno nešto dali, one koji su zaslužili, doprinijeli, bili tu. Trebalo bi provesti takvu lustraciju, trebalo bi znati tko su dezerteri, tko je radio za, a tko protiv države. Primjerice, u državnim službama ne bi nikako mogli raditi oni koji se nisu odazvali službeno upućenom pozivu za obranu države. No, to ne smije biti glavni prioritet i jedini cilj.

Može li hrvatska država ići dalje bez ovog pročišćavanja ?

Ako to ne raščistimo, uvijek ćemo se vraćati ovom, a pravi branitelji će ostati upitna kategorija. Nismo se razračunali na pravi zdravi način i to će biti ogromno područje, osobito za manipulatore kratkoročnih interesa svake vrste.  Do sada nisam prepoznao političara koji bi se primio  rješavanja tog problema. Istina, vlast koketira s braniteljima. Vlast zaista nešto i daje braniteljima. Vidite, stalno se netko slika s ključevima braniteljskih stanova.

Što to znači kada je izostalo dostojanstvo?

Dostojanstvo je jedna od temeljnih stvari  koja čovjeku treba, odmah uz zadovoljenje egzistencialnih pitanja - samog preživljavanja. Zbog dostojanstva su startale i bune i revolucije. 1991. smo se borili za dostojanstvo hrvatskog naroda, njegovo pravo izbora prema Ustavu iz 1972. i naše bolje sutra.
Prvi naš predsjednik, bez obzira tko što mislio o njemu, pri tome neka se proba staviti u njegovu situaciju, bio je čovjek educiran dosta usko u jednom smjeru, a trebale su mu biti pokrivene ostale fronte društva. On je bio povjesničar,  bio je vojnik, sve ostale fronte su mu bile otvorene. A bio je prestar da brzo uči, brzo koliko je njegova pozicija i nezahvalna situacija tražila. To je realnost. Ove ostale fronte su bile manje ili više zanemarene i zasjenjene činjenicom da stvaramo svoju državu. To je moralo rezultirati ovako kako je. I drugi narodi imaju slične probleme, neki manje neki više, neki su zreliji, neki su vrlo spretni, ali su to već znatno ranije preboljeli pa su danas mnogi ispred nas. Moram reći, bez obzira što konkretno osobno mislim o trenutnim neprikladnim hrvatsko-slovenskim odnosima , da skidam kapu Slovencima koji svoje interese brane jako dobro i orkestrirano bez čestih solo istupa. Iako, zaboravili su sve što smo mi napravili za njih, no, opet, kakvi jesmo, ni mi im nikad to ni ne spominjemo.
Mi smo se 1991. g branili od agresije i o tome treba govoriti. Negdje putem smo izgubili srčanost koju smo imali prije 18 godina.
Zadnji puta kada sam vidio ogromno srce kod Hrvata bilo je 1991. g. Ništa nije bilo teško. Ogromna motivacija.

Što dobrim primjerom učiniti za branitelje?

Branitelji, a i ja skupa s njima, za razliku od rata, u miru gubimo na mnogim frontovima. Recimo, ovih dana čitam priču o braniteljima koji prodaju tek dobivene stanove. Ne čuje se njihova strana priče. Svi takvi tekstovi su čisto napadački. Kao da je netko poželio i odredio takav ton napisa i iskoristio crticu u životu nekog pojedinog branitelja koji uistinu i prodaje taj stan? Dobro su usklađeni ti članci,moram primjetiti, netko sutavno odrađuje dan mu posao.
No dobro, jedini demokratski način da se izbori nešto drugo je imati masu koja dijeli vaše mišljenje. Branitelji nemaju tu masu jer imaju desetine udruga s rascjepkanim interesima. Jasno, može se imati toliko udruga, ali one moraju biti dio jedne jedine krovne udruge koja će prepoznati i štititi glavne interese. Zakup poljoprivrednog zemljišta od strane branitelja u nekom mjestu ne može biti interes krovne udruge s tim se bavi lokalna podružnica.
Krovna udruga ima sasvim drugi interes a to je, recimo, izgradnja moralnog profila branitelja kroz medije kroz tzv. PR. Koja bi trebala biti asocijacija termina hrvatski branitelj domovinskog rata. Usput, nisam čuo da ijedna udruga ima svog PR. Krovna udruga mora imati strategiju, mora imati definirane glavne ciljeve koji su interes svih branitelja. Dok sam bio dijete stalno sam slušao o susjedu, borcu NOB-a, i kada bi mi bacili neki kamen ili loptu u njegovo dvorište upozoravali su nas, što sa strahom što sa poštovanjem,  nemoj tamo  je „borac“. Sada se češće koristi terminologija « branitelj, s PTSP-om».
Kako je do toga došlo? Sasvim sigurno da jesu važni egzistencijalni problemi i da trebaju ostati na listi prioriteta jer treba živjeti, ali njih nećete kvalitetno riješiti ako niste riješili krucijalno, tko je branitelj i koja mu je moralna i politička pozicija u našem društvu ? Kada se to riješi onda će svi ovi problemi rješavati sami od sebe. Onda ćete imati određeni status o kojem neće biti zbora. Zato to treba biti fokus.
Danas ništa nije jasno definirano, rata de jure nije bilo, dezerteri ne postoje. Kako to ispraviti.
Po meni Vi ste krenuli dobrim putem. Pokušati stvoriti jedno jezgro iskrenih domoljuba. Ljudi uvijek sve rade iz interesa, ali interes može biti i potpuno pozitivan, nematerijalan.  Ljudi sa širim interesom, stabilniji ljudi, ljudi koji su manje okrenuti egzistencijalnim problemima, oni koji danas mogu reći riješio sam neke osnovne potrebe, imam krov, imam kruh, sada se mogu posvetiti društvu. Koja je moja sljedeća zadaća u životu?  Što još mogu učiniti ? Hoću li gubiti dane  kukajući ili ću još  dati dio sebe za društvenu korist? Hoću li pokušati određene vrijednosti u društvu promijeniti , bez obzira koje su to, ekonomske, tehničke, znanstvene, političke, moralne.
Vi ste izborom promjene tematike o kojoj pišete krenuli zaista u odličnom smjeru – redefiniranje pojma branitelja. Jedino tako se može okrenuti priča. Danas neki vjerovatno i likuju da je imidž branitelja sve negativniji zato da bi moglo sve jednog dana odumrijeti, splasnuti.

Mogu li branitelji svoje interese rješavati  raspoređeni po različitim strankama ?

To je ljudski, normalno, demokratski da branitelj bira stranku čiji program mu je odgovarajući. Bilo bi utopijski da branitelji nisu pripadnici ni jedne stranke, da su apolitična kategorija ili pak pripadnici samo jedne stranke. Svi oni moraju znati da postoji viši interes  koji nije samo interes njihovih stranaka, već je interes grupacije branitelja i interes ove zemlje. Ova zemlja kao i mnoge druge male zemlje bit će iz mnogih razloga pritisnuta ekonomski, lingvistički , geostrateški  i vojno, i postat će dio nekog velikog sistema i jednostavno će s vremenom biti pritisaka da nestane. Primjerice, vojni utjecaj NATO će prevladavati, imat ćemo njihove standarde, sve će praktični biti diktirano i pod zapovjedništvom stranca, a naš glas proporcionalan našem utjecaju - malen. Nikako ne osporavam pozitivne aspekte ulaska u NATO i bezrezervno ga podržavam , ali je činjenica da takvi sustavi melju ovakve poput nas i da s time moramo naučiti živjeti ali i jasno definirati i povući crtu koji nikada ne želimo preći.
Trebali bi u mnogim aspektima života ostati ono što mi jesmo, jedinstveni ljudi u prelijepoj zemlji s bogatom prošlošću, izdržljiv narod sa mnogim izvrsnim pojedincima, znanstvenicima, sportašima, zanatlijama, umjetnicima. Taj suživot onog što mi jesmo i naše okoline u budućnosti je uistinu pravi izazov naše države. Ja sam Hrvat, rođen u Zagrebu, katolik, i to se ne može promijeniti, to je zadano. Samo osoba koja je nestabilna možda će težiti to promijeniti da udovolji nekome, no to je život u laži. Kada ljudi prihvate da su oni ono što jesu i da iz toga moraju izvući najbolje, to je već ogroman korak naprijed. Mi se često pretvaramo da smo nešto drugo.

Dali se pretvaraju ili je to povijesni dug ?

Svejedno, mi smo svi odrasli ljudi. Znate, imate recimo situacija kada ljudi koji potpisuju ugovore s bankama ili štedionicama, jednostavno ih ne čitaju. Takvih je velika većina i možda njih 1 ili 2 % pročita cjeloviti ugovor.
To su odrasli ljudi, zašto ne čitaju ugovore nego se kasnije tuže i žale? Tako isto je i s našom zemljom, mi smo svi krivi zašto smo u ovoj situaciji, nitko drugi i imamo koristiti vlastitu glavu i alate koje je današnje društvo namjenilo građanima. Naravno pojedinac ne može promijeniti ali velika interesna grupa može. Branitelji su jedna važna grupa. Moraju definirati jasno što je njihov zajednički interes te ga uskladiti s dugoročnim interesom naše zemlje.
Nakon toliko godina materijalna prava branitelja su se već morala riješiti i prestati biti predmet razgovora. Stalno se bavimo s takvim nivoima aspiracija što ćemo jesti, gdje ćemo stanovati i, zapravo, imam osjećaj da se percepcija javnosti i želi zadržati na branitelju kao nekome tko je stalno teret društva. Možda se baš zato brže ni ne rješavaju te stvari, da se održi ta percepcija o kojoj govorim. Ja za te i takve interese nisam išao u rat, ja sam išao za druge, više interese. Ja se jednostavno ne bih osjećao dobro da se nisam odazvao pozivu za obranu.moje domovine.
Sada me se stavlja u kategoriju da grebem po vratima nekih ureda da bih dobio stan.  Svjestan sam da nisu svi branitelji riješili svoje egzistencijalne probleme i da im je to bitno, ali znam da je to njihov glavni problem i da se se osjećaju kao neželjeni pripadnici onih za čije su se interese prvenstveno borili.
 Trebali bi se okrenuti višim aspiracijama, a ove materijalne rješavati kako u hodu. Govoreći o pojmu hrvatskog branitelja, koliko imamo heroja Domovinskog rata? Koji su uzori u našem društvu? Za koga od branitelja možemo djeci u školi reći ovaj čovjek je primjer? Ocrnjeni su generali, branitelji su PTSP-vci i stameno nezbrinuti teret društva. To ne može biti dobro za naše društvo- takva negacija.

Imamo potpuno nezadovoljne ljude, mislim da nikad nismo bili tužniji, ni u ratu,
 kako iz toga ?

Ogromnim angažmanom. Korake koje morate napraviti nema razlike između male i velike zemlje. Skala je razlika, komplekstnost je ista. Kod nas sistem nije uvježban, nezahvalno je govoriti ali velikim dijelom zbog negativne selekcije.
Državna administracija treba biti profesionalizirana.

Netko se mora odlučiti mijenjati ovo stanje, hoće li se pojaviti ljudi Vaših moralnih kvaliteta i reći , dosta?

Dvije su se stvari ovdje dogodile, jedna je da nam nije dobro onoliko koliko bi nam moglo biti, a drugo zaboravili smo kako je to bilo.
Što se tiče angažmana novih ljudi, i mene osobno. Svi mislimo da bi trebala biti kritična grupa ljudi koja bi stala uz vas. Ne da bi nekom bilo lakše, nego zato što je to ogroman posao.
Kandidati trebaju biti  takvi da hrvatski birači prepoznaju  što oni hoće, ne da samo malo zamute vode kao što često vidimo, nego ljudi koji će istinski mijenjati stvari.
Svjestan sam da ću se u nekom trenutku svog života morati vratiti i dovršiti započeti posao. Morat ćemo onim motivom i energijom postići ono što smo htjeli. To je jedan nezavršen posao koji će nas uvijek progoniti i mnogi od nas će početi djelovati jer nezavršeni posao nas peče. Za to je potreban ogromna snaga i to će se moći obaviti  s ljudima koji imaju isti motiv i sličnu energiju kakvu smo imali 1991. To je i moja kratka poruka braniteljima. Postoji kritična masa ljudi koja se mora okupiti u zajedničkom cilju i odgovornosti. Osoba koja moderira mora biti spremna saslušati,  mora biti spremna podnijeti odgovornost.

Hrvatska je iznimno bogata zemlja s iznimnim ljudima.
Bilo je zaista ugodno razgovarati s osobom koja o sebi može reći da je domoljub, vjernik, hrvatski branitelj, zatočenik logora, obrazovan čovjek, visoko pozicioniran u radnoj sredini, dobro plaćen, materijalno situiran, neovisan, hrabar.
Ni jednom riječju nije  kritizirao. O svojim suborcima ni jedne loše.
Zna kako treba i spreman je na sudjelovanje.

Marija Slišković