Tragedija obitelji Djure Stane (krusevke) Goluza
Dobro se sjecam moga djeda Djure ,neki su zvali “Djurko”,to je bio dobar covjek mirne naravi ,jako je volio djecu.Kad sam ja imao 10 godina ,djed je imao problem sa stomakom i nakon tjedan dana bolovanja umro je to jest 1950god.Baba Stana je bila isto dobra majka svijoj djeci i nama unucadima. Baba je zivila nesto duze ,ona je umrla 9 ili 10 god. poslije djeda. Oni su imali 4 (cetiri) sina.Matan ,Nikola ,Ivan i Ilija.Prvi sin t.j.moj otac Matan rodio se 1901 god.poslije njega Nikola pa Ivan, Ilija je bio naj mladji.Zivili su u slu Pjesivac-Dubrave opcina Stolac Hercegovina.Bavili su se zemljoradnjom i nesto stocarstvom te time odrzavali svoju obitelj .Vrijeme je nosilo svoje. Djed i baba ,sinove su pozenili i jasno planirali bolju buducnost za cijelu obitelj.Moj otac Matan i Mama Janja (Salmanic iz Hodova) imali su vec 7 sinova,dok se osma kcer rodila 1944.nedaleko od Vukovara,gdje smo bili izbjegli kroz drugi svjetski rat. ,Nikola i njegova zena Janja (Raguz s Bacnika) imali su 2 sina i dvije kceri,Ivan i njegova zena Stoja (Saracevic iz Bitunje) imali su isto 2 sina i dvije kceri, Ilijina zena Mara(Coko s Borevica) tek bila u drugom stanju.
Dolazi godina 1941 i sudbonosno vrijeme za cijelu Evropu koje se prosirilo kasnije na cijeli svijet t,j,drugi svjetski rat.Kako je svima poznato rat postenom covjeku ne donosi nista dobra nego samo zlo.U tome vrtlogu svakako, nasla se obitelj moga djeda i babe Djure i Stane.Drugi sin po starini Nikola pozvan je u rezervnu vojsku u Trebinje.Ivan i Ilija otisli su iz Dubrava na Kostjelu da bi obrali duhan i ujedno pripazili na Nikolinu obitelj koja je u to vrijeme tamo i zivljela.Jer je vec u to vrijeme situacija bila ne sigurna posto su neke naoruzane horde pojavljivale se po nasim mjestima.Te naoruzane osobe u to vrijeme nisu bas imali neko posebno ime.Neki su ih nazivali “Cetnicima”,jedino se znalo da su na srpskoj strain.Ti takozvani cetnici zarobili su moje striceve Ivana i Ilijiu povezali ih i odveli ih u srpsko mjesto “Bancice”,tu su ih kako sam saznao ispitivali i htjeli su ih pustiti jer se nije naslo nikakve krivnje sto bi njih moglo teretiti.U mdjuvremenu pojavio se tu i nas susjed srbin Vlado Bodiroga te je rekao da ih se ne pusti jer su navodno neka njegova rodbina poubijana od Hrvata.Na tome mjestu je okoncao zivot mojih striceva i to uz veliko mucenje,a poslije kad su ubijeni baceni su u jamu koja je jasno bila pripremljena za takve svrhe.Vjerujem da je jos mnogo Hrvata na isti ili slican nacin poubijano,ali za tu se jamu nije smjelo pitati ,jer koji su bili cetnici poslije su se preobukli u partizane.Tuzna vijest je dospjela i do Nikole u Trebinje te je zurno napustio vojsku da bi mozda spasio svoju obitelj koja je kako sam rekao zivila u mjestu Kostjela.Prije nego je Nikola stigao na Kostjelu njegova obitelj je vec uspjesno pobjegla u Pjesivac-Dubrave.Ali na Kostjeli se dogodilo jos jedno zlo.Srbi iz Prebilovaca zarobise Nikolu i njegov zivot zavrsi kod susjeda koje je dobro poznavao ,a nista im nije bio kriv.Tako stradase tri sina od moga djeda Djure i moje babe Stane da oni sami nisu znali zasto se to trebalo dogoditi.Tragedija se dalje nastavlja,sada vec pokojnog Ilije zena Mara, i pokojnog Nikole i Janje Bacnicke sin Pero 9god.cuvali su ovce i goveda u mjestu Bandurica, tu su ih nasli naoruzani cetnici ili partizani,malome Peri stavili su veliki kamen na prsa,a moju strinu Maru odveli su do Prljevaca “mjesto prema Kostjeli”i tamo je ubili.Psmrtni ostatci strine Mare i rodjaka Pere preneseni su u mjesno goluzino groblje. Nesto se culo o tome slucaju od uha do uha ali javno nista se nije smjelo govoriti ,tako je vrijeme prolazilo,oni koji su pocinili te zlocine cak su se nazvali prvoborcima takozvane N.O.B. i jos su primali peziju iz Beograda kao borci.A imena moje strine Mare i rodjaka Pere nadjo na stranicama interneta ispod “jasenovac org.”upisani su kao zrtve Jasenovca. To je nekakvi institute naime za poucavanje srednjoskolaca Amerike i Canade.Na tu E-mail adresu osbno sam pitao cetiri puta sta oni znaju o sudbini moje strine i moga rodjaka.Nisam dobio odgovor.To je ociti dokaz da kad netko dobije internacionalnu dozvolu za laz,moze lagati kako god on zeli.Za takvo nesto zaustaviti ili dokazati obratno nemate sanse.Pa zar to nije zlocin poubijati osobe i onda taj zlocin pripisati drugome.Jos sam ove godine to jest 2005 saznao za zivu osobu koja je bila na Bandurici kad je ubijena moja strina Mara i rodjak Pero.Zelenovic Rako iz Gacka ovako prica “Poznam ja Goluze,bio sam u vasem mjestu kad su ubili goluzinu zenu i djete,tada sam imao 17gidina,bili smo svi naoruzani,Meni su nudili da ubijem maloga.Ja to nisam mogao uciniti vec sam rekao malome da bjezi.Mali je poceo bjezati ,a ja sam opalio dva metka u zrak,oni koji su bili samnom primjetili su da mali bjezi potrcali su za njime i uhvatili ga,te su ga oni ubili.To mogu posvjedociti perd svakim.”Informacije su jako sture jer sam ja to dobio preko drugije,a ne osobno od Zelenovica.Rako prica da je prisilno bio naoruzan i stavljen u tu grupu zlocinaca.Kako se obicno po nasim selima cuju price od uha do uha tako smo i mi culi da su u toj grupi bili i braca Hairlijici muslimani,koji su cak i pocinili zlocin na Bandurici. Pitam se jesu li to antifasisti ti ponosni titini prvoborci koji su stavili temelje tugoslavije.Jednom prilikom nasao sam se na Poplatu, to je mjesto iznad Stoca u Hercegovini.Bio je tamo nekakvi “Dom” u kojeme su bile kao,prodavnice mjesovitom robom te i jedna gostiona.Kad sam naisao kraj gostone cuo sam nekakvu galamu te sam se svratio da pogledam sto se to dogadja.Sjedila je za jednim stolom grupa meni nepoznatih ljudi i medju njima jedan postariji covjek dosta pijan opjavava “titu i partiju”.Svi se onako s njime sale i zafrkavaju.Ja ga slucajno upita kako se zove.On mi odgovori Hairlijic,a ja njemu velim da sam ja Goluza.On rece meni “znam ja Goluze oni su dobri ljudi”,a ja dodado ,kad su Goluze dobri ljudi tko ubi goluzinu zenu u drugom stanju i decka od devet godina na Bandurici.On onako malo pijanski pogleda uze casu i nastavi piti,nista mi ne odgovori.Nastavi dalje slaviti svoga titonju.Takve ni Mesic ni Slavko Golstain ne spominju kao da njima ne pripadaju.To su bas vasi ljudi gospodine Mesicu pisite kako su dosli do prvoboracke spomenice i kako su uspjeli dobivati penziju iz Beograda.Mislim se tko je uputio Raku Zelenovica i druge cak iz Gacka u nase selo i zasto.Nasi ljudi Hrvati iz nasih sela nisu isli u druga mjesta da bi pocinili nekome zlo ili da bi nekoga u crno zavili kao sto to ucinise nasi susjedi srbi, mome djedu i babi krusevki.Da je tada netko moga djeda ili babu upitao koje su nacije ne vjerujem da bi im znali odgovoriti.Jedino sam siguran da su znali kojoj vjeri pripadaju.Tako nevini i neduzni ipak su bili srpskim susjedima na oku kao neprijatelji.Zasto? Jer su bili rimokatolici,te su znali za onu Isusovu izreku”Tko tebe kamenom ti njega kruhom.”Znali su da osvete nece biti. Jer su imali veliku obitelj pa ih treba smanjiti, unistiti, jer su susjedi znali da pripadaju hrvatskoj strain.To je jedini razlog da su ubjena moja tri stica,strina Mara u drugom stanju i rodjak Pero od devet godina.Kao sto je poznato svjetskoj javnosti pogani vjetar je puhao sa istoka,ali o tome se nije htjelo pisati. A za lazi koje su uperene protiv Hrvata cijela svjetska media sa uzivanjem je objavljivala,pa jeli to istina ili nije to opce nije bilo vazno.Dolazi Jesen 1942 postaje u Hercegovini ne izdrzivo.Od Sarajeva pa do Dubrovnika sve sto je bilo hrvatskog zivlja moralo se izseliti, izbjeci,jer za hrvate vise nije bilo sigurno u tim mjestima. Talijanska vojska zajedno sa cetnicima bili su veki neprijatelji hrvatskom pucanstvu.Te su Hrvati iz tih mjesta bili protjerani .Moj djed djurko i baba krusevka sa cijelom obitelji izbjegli su u srijem kod Vukovara.Baba krusevka je bila sa bacnickom,saracusom i njihovom djecim,a djed djurko bio je s nama to jest s sinom Matanom i salmanusom.Matan je vec imao cir na stomaku i najvise je lezao u krevetu.U Vukovaru smo proveli 4-5 godina,gdje su moj otec i mama dobili osmo djete ito kcer 1944god.Cir na stomaku nije se smirivao nego je islo samo na losije.Kako se kaze da cir moze nastati od tuge,onda predpostavljam da je nas otac Matan imao razloga za dobiti cir na stomaku.Tuga za izgubljenom bracom,nevjestom Marom koja je bila u drugom stanju i malim Perom od brata Nikole nije mogla zalijeciti njegov cir, vec su nastupili jos jaci bolovi da je morao biti odvezen u vukovarsku bolnicu odakle se vise nije vratio.Sjecam se mame i babe krusevke kako su plakale za muzem i sinom Matanom. Ali povratka nije bilo zivot morao ici dalje.To su bili teski dani za sve nas. Mama je znala da sada ostaje sama sa osmero sitne djece. Tako moji djed i baba izgubise sva cetiri sina nevjestu i unuka.Rat je jos buktio, svjetski silnici planiraju kako rat zaustaviti jer oni trebaju mira a sto ce bit s drugim narodima to ce vec nekako samo po sebi zavrsiti. Za nas i cijelu obitelj djeda i babe nema nikakve bolje nade,jedino se nadamo goremu.Cujemo neka bombardiranja,od kojega ni ptice na granama ne ostaju zive.Mi kao djeca drscemo i cekamo kad ce i nas to bombardiranje pokositi.Vec je 1945 cujemo da govore za nekakvo oslobodjenje.Rekose nam da je “Drzava oslobodjena”te da ce u buduce biti bolje.Njemacka vojska se povlaci i zurno kupe sto mogu ponijetite nestaju s tih mjesta, odlaze.Ali poslije par dana dolaze takozvani Partizani poderanih odjela,ne obrijani ne osisani,usljivi cudni za pogledati.Zaigralo kolo u sred Negoslavaca i to “kozaracko kolo”.Pjevaju neke zenske “druze tito joj druze tito” pa tako po stotinu puta.Moja baba krusevka veli “sto im je jadna im majka znaju li prestati”.Dok su one tu sirile kolo i slavile titonju njihovi su drugovi partizani klali zarobljenike u podrumima.Jedan je takav pokazao se medju narodom zavrnutim rukavima,krvavih ruku do lakata s dzepnim nozem u ruci (cakijom). Stariji su znali sto je njegov posao mi kao djeca nismo znal sto se tada dogadja.To ti je bila partizanska cast kojom se i danas neki ponose.Uzelo je nekoliko mjeseci dok su se “oslobodioci”malo smirili,a nama se najavljuje da tu u sremu za nas vise nema mjesta te da trebamo nazd u Hercegovinu navodno da je sada zemlja slobodna.1946 djed i baba sa cijelom obitelji dolaze nazad na staro ognjiste Pjesivac-Dubrave u Hercegovinu,sa tri udovice i sesnajestero nejake djece. Kad smo dosli u Hercegovinu nasli smo prazne opljackane kuce otvorenih vrata,unutra se vidjela paucina i po koji mis sakrivao se po coskovima.Za zivot smo imali samo ono sto smo sa sobom donijeli iz Srijema.To je sa gorkom stedjevinom trajalo par mjeseci,a u Hercegovini nije bilo lako poceti novi zivot sa sitnom djecom i vec starijem djedom i babom.Glad i neimastina zavladala je u obitelji Djurka i krusevke.Ipak se nekako nastavilo zivjeti.Imali smo jednu kozu koju smo doveli sa sobom iz srijema,ne mogu se sjetiti otkuda nam ta koza glavno znadem da je davala prilicno dosta mlijeka tako da nam je to pomoglo prehraniti se.Sjecam se da smo od tadasnje drzave dobili neku veliku sarenu kravu,bila je mnogo visa od onih nasi hercegovackih krava,ali je bila jako skrta na mlijeku. Majke su bile mlade pa su na neki nacin pribavljale hrani i odjecu tako da se nekako prezivilo dok su djeca malo porasla.Prihvatili smo se posla na zemlji te probali ostvariti zivot kako su to nas djed i baba i nasi pokojni ocevi zamisljali i tako iz dana i dan zivotarili.Na kraju smo uvidili da tu buducnosti nece biti.Vec dolazi 1950 godina Proljece se ukazuje.Djeda je zabolio stomak i slabo se osjeca.Tuzi nam se da mu stomak nikako ne radi,a jos dodaje godine su se izbrojile te da nece ici na bolje.I tako se dogodilo,djed je nakon nekoliko dana preminuo.Bilo nam je svima tesko izgubili smo jos jednu osobu koja nas je vodila kroz zivot. I baba je umrla nakon nekih devet ili deset godina. Poceli smo se razilaziti.Od nas osmero djece,drugi po starini Vide ,smislio je plan da napusti zemlju kako bi sebi stvorio zivot i ujedno pomogao nama koji smo tamo ostali.Taj plan nije nikome rekao, tajnu je zadrzao za sebe.Racunao je sto se god dogodi sve jedno ce se na kraju saznati.Cilj je bio preko granice za Austriju.Tih godina bilo je opasno bjezati preko granice,Vide se ipak odlucio pa maker i po cjenu zivota.Znao je ako ga jugo-granicari ugledaju,on im se nece predati i tu ce biti sve zavrseno.Ali eto Bog je drugacije htio.Kad je Vide cuo da granicna patrola prolazi, legao je iza nekog zelenog zbunja i mirno sacekao dok se oni udalje.Tada se podigao te polako i oprezno presao na Austrisku stranu.Poslije put mu je bio sigurniji,udaljo se dublje u Austriju te se prijavio njihovim vlastma.Nakon toga osjecao se puno sigurnijim,jer mu je sada vlast iza ledja koja bi mu mogla suditi.Mi jos nismo znali sto se s Vidom dogodilo.Cule su se price da je doveden u Stolac u zatvor te poslije da je cak i ubijen.Medutim to je bilo samo zastrasivanje,koji je razlog tome bio nije mi poznato,sigurno nisu bile dobre namjere.Uglavnom Vide je ipak dobro primljen u Austriji,odaklen je kasnije otisao za U.S.A. pravo u Chicago.Chicago mu je bio malo preveliki grad te se odlucio za susjednu zemlju Canadu i to ravno za Vancouver.Poslije nekog vremena preselio se na vancouverski otok to jest u grad Victoriu gdje i danas zivi sa svojom obitelji.Proslo je nekoliko godina kad se vec malo slobodnije smjelo bjezati odnosno prijeci granicu,odluci i drugi brat Djuka koji je radio negdje u Sloveniji,da prijedje u Austriju.Djuka je s nekoliko svojih prijatelja prebjegao u Austriji,otalen su svi zajedno odlucili za Australiju.Nakon nekoliko godina australskog zivota i poslije dugog dopisivanja s bratom Vidom Djuka se preseli u Victoriu na vancouverski otok kod Vide.Sada treci na redu Luka to jest ja pobjegnem za Austriju te nakon nekoliko mjeseci za Canadu u Victoriju.Poslije mene dolazi Martin i za par godina Ante sa zenom.Zatim nas najstariji brat Bosko zeli se preseliti k nama sa cilelom obitelji.Tada su se mogli vec dobiti regularni papiri te smo preko kanadskog emigrantskog ureda dobavili Boska njegovu zenu Danicu i dva sina Stanislava i Branislava. Cak je i nasa sestra Danica dosla u Canadu te se nakon nekoliko godina vratila nazt za Hercegovinu gdje i danas zivi.Djedove i babine tri nevjeste su pomrle bacnicka,saracusa i salmanusa.A unucad se razisla po svijetu. Tako da su od djeda Djurka i babe Stane krusevke sest unuka u Canadi.Trojica na vancouvrskom otoku sa obitelji,a trojica Vancouveru isto sa obitelji. Pobjegosmo od vlasti koja je bila puna obecanja ,a ta se obecanja nikada nisu ostvarivala.Nasli smo zemlju Canadu u kojoj bez ikakvih obecanja stvorismo sebi zivot s obiteljima.Ni u Hercegovini nije ostalo pusto ognjiste.Tamo je ostao brat Stojan koji ima svoju obitelj.Od strine bacnicke jos je njezin sin Spasoje ostao zena mu je nedavno umrla,a djeca su se razisla po svijetu.Bacnickina kci Stana je udata na Cemalovinu i danas tamo zivi,druga kci Anica (Grana) negdje u Austriji.Od strine saracuse bili su sin Marko i nevjesta Andja na Pjesivcu.Marko je poslije ovoga Domovinskog rata dobio tesku neizlijecivu bolest te je otpremljen u bolnicu u Zagreb, njegova zena Andja to je tesko podnijela cak je govorila da bi zelila umrijeti prije muza.Kao da je i sami Bog htio tako Andja je umrla od visokog krvnog pritisk nekoliko dana prije Marka.Mirko sin od saracuse je u Karlovcu ,kci Mara u Privlaki kod Vikovaca,dok je Cvija ranije umrla na Pjesivcu.Tako da nitko od strine saracuse nema na Pjesivcu.Kucna vrata su zatvorena.
Poslao sam Vam ovaj dopis s namjerom da ga objavite.Ako to ucinite,molim javite mi,ako ne opet molim javite mi sto trebam uciniti da se to pismo objavi.Unaprijed hvala.
Moj E-mail; lrgoluza@shaw.ca ostajem u stovanju. Luka Goluza
Slat cu vam ovo moje pismo dak mi ne odgovorite; ja ili ne!Procitajte ovaj clanak u Mostarskom tisku “CRKVA NA KAMENU”
Moj kratki komentar
Da sam slucajno ovo pismo napisao 1964 prije nego sam napustio domovinu,vjerujem da nebi dobro prosao s ondasnjim vlastodrscima.I ako je sve samo istina sto sam napisao.Te se mislim koliko je vremena trebalo proci,trebao je jos jedan rat nasupiti,trebalo je jos tisuce i tisuce Hrvata poginuti da bi se moglo nesto istine napisati.A sada jos cekam na vas odgovor.Luka Goluza