Korizmena razmisljanja:

Muzika, pjesma, radost, zabava, ples I smijeh … zar je to pravo I istinsko licecovjekova zivota na zemlji? Pijanke, gozbe I govori s mnogo rijeci, a s pola sadrzaja…zar to pokazujecovjekovu velicinu I dostojanstvo vrijedno postovanja? Odijela, frizure, cipele, moda, udvaranja, setnje u dvoje…zar je to znak covjecnosti I preimustva nad zivotinjom? Cini mi se, da je to samo karnevalska maska, vjesto obojena, pomno namjestena I postavljenana lice, da se ne pokaze ono pravo, istinsko.Cini mi se da je to samo fasada u rokoko- stilu, da se ne opazi ono pravo, sto stoji u pozadini I na dnu.Cini mi s, da je sve to samo zastor, koji komicnim slikama sakriva bolnu tragediju zivota.Zasto da glumimo, kad se istina ne moze sakriti? Zast da se pretvaramo, kad sape I onako pokazuju vuka?Zasto da sami sebi lazemo, Kad ta laz znaci jos vecu I grozniju nesrecu? Bol I trpljenje- to je nasa zivotna muzika.Bol I patnja – to je nas najvjerniji drug.Bol I suze – to je put naseg istinskog izdizanja do prave I potpune covjecnosti, do savrsenog dostojanstva I casti.To nas dovodi k Bogu, koji je sve nase.Zbog toga nas sveta rkva svake godinevodi u skolu patnje I trpljenja, gdje se predaje I uci najveci Patnik – Gospodin Isus iz Nazareta.Zbog toga nam kaodobra majka otvara knjigu trpljenja svog divnog Ucitelja, da se iz nje naucimo najvecu mudrost zivota: ljubiti I cijeniti bol I trpljenje.Ta pak knjiga, koju je ispisala krv I muka nasega spasitelja I Boga, tako je bogata, opsirna, svestrana I duboka, da je nitko nikada ne moze potpuno prouciti.U dogadanjima I osobama Velikog tjedna pokazuje se citava panorama najrazlicitijih oblika boli I trpljenja.Postoje razlicita trpljenja, koja treba razlikovati.Postoje I razlicite osobe, koje trpe.I njihove boli nisu jednake.Neke su zasluzene, a druge su posve nevine.Neke su korisne, a druge opet uzaludne.Neke se svidaju Bogu, adruge su daleko od njega.Iz svega toga izvuci za sebe neku korist – trazi spremnost I pripravnostvolje, a nada sve ljubav do istine.Da u ovim nasim korizmenim promatranjima zahvatimo razlicite klase ljudi, koji su sudjelovali u Gospodinovoj muci I promotrimo njihovo trpljenje.I to:trpljenje naroda, trpljenje ucenika, trpljenje grjesnika, trpljenje revnog pokornika, trpljenje Majke Marije I konacno trpljenje samog Gospodina.Zaustavimo se na zidovskom narodu I na njegovu trpljenju.I to:1.Sto razumjevamo pod narodom?2.Sto je taj narod trpio?3.Kakav je daklebio narod koji je onog Velikog tjedna sudjelovao u najznacajnijoj tragediji svijeta I morao trpjeti?Bilo je to ono nebrojeno mnostvo, sto je stajalo as obje strane Kriznog puta I znatizeljno gledaloGospodina Isusa, krvava I ostavljena.Bilo je to ono mnostvo, sto je za novac I mito onako divljacki galamilo I vikalo pred sudnicom rimskog upravitelja.Bilo je to ono mnostvo, sto je poput zida stajalo oko uzdignuta Kriza na Golgoti.Stanovnici Jeruzalema, Judeje I Galileje, hodocasnici iz pokrajine, seljaci I radnici, te uceni I bogati ljudi.Bila je to ona mladez, koja je cetrdeset godina kasnijeu naponusnage svoga covjestva pos vim ulicama Jeruzalema razasula svoja iznakazena I poubijana tjelesa.Bile su to I zene, koje su iz samilosti nad Isusom zaplakale.Bilo je tomnostvo, koje je Krista psovalo, grdilo I vikalo:”Raspni ga!”3.Poznamo mi taj narod, to mnostvo, tu masu Velikog petka.To su ljudi, koji nemaju vlastitog misljenja, samostalnih pogleda na svijet I zivot, bezvoljni, mlitavi, podlozni svakome tko mnogo obecaje I dobro placa.To su ljudi koji nma Cv jetnicu u odusevljenju I zanosu izlaze pred Krista, masu s palminim grancicama, prostiru svojeogrtace po putu I vicu:”Hosana Sinu Davidovu!Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!” a sest dana kasnije stiscu svoje sake, groze se I zivotinjski urlaju, na tog istog Krista:”Raspni ga!”To su ljudi, koji kroz tri godinedonose Kristu svoje bolesnike, da ih ozdravi I iscijeli, a onda na sve zaboravljaju I vicu:”Krv njegova na nas I na djecu nasu!”To su ljudi, koji siti cudesno umnozena kruha u pustinji trze, da Krista ucine svojim Kraljem, a pred Poncijem Pilatom vicu:”Daj nam Barabu, razbojnika, a ovoga uzmi I ubij!”To je zidovski narod, mnostvo, promjenjljivo, nesigurno I nestalno, podvrgnuto svakom uplivu, bez vode I zato lako zavodljivo, koje sad drzi s Bogom, a onda opet s davlom, danas priznaje Krista, a sutra ga odbacuje.2.A da li je taj narod sretan?Moze li to mnostvo, koje je svaki dan spremno promijeniti svoje misljenje I kome je dovoljno sest dana, da od Cvijetnice do Velikog Petka izmjeni sav svoj religiozni nazor, svu svoju vjeru I sav svoj moral, moze li taj narod biti ocuvan od trpljenja?Ida li on uopce trpi?O da! Jos te koliko.Njegovo je trpljenje tako veliko I bolno, da se iz usta samoga Krista vinuo nad tim mnostvom uzdah:”Zao mi je naroda, jer su kao ovce bez pastira.” … Taj siromasni narod trpi. – Trpi od svoje nesamostalnosti, jer se neprestano ljulja sad na jednu, sad na drugu stranu, sad na lijevo, sad na desno, bas kao more, udarano suprotnim vjetrovima, nemajuci u sebi stabilnosti, ni ravnoteze.Nikad mira u bezlicnoj masi, koja bi u isto vrijeme sluzila dva I vise gospodara.To mnostvo bez kompasa, kad bi se uspelo do dosljednog zivota, kad bi se podiglo iz svoje pospanosti, lijenosti I neodlucnosti.4.To mnostvo trpi I od svog nezadovoljstva.Drugacije n e moze ni biti; jer taj narod gubi sve, a ne postizava nista.Kakva im korist od njihove Crkve, kad tu crkvu nme slijede, kad je to najpotrebnije.Kakva im korist od sakramenata, kad ih tako mlitavo I tako rijetko primaju.O nesretnih li patnika! Zasto nisu posve vruci, kad vec nece biti hladni, nego su mlaki, dakle najogavnije sto postoji?Zasto nemaju dobru savjest?Zasto nemaju zivu vjeru, kad vec zele pripadati vjernicima?Taj siromasni narod, sto se tako spremno ruga I psuje svoga KRISTA I TRAZI NJEGOVU SMRT I RASPECE?Taj narodpostizava pohvale slicne onoj koju u brizi za taj narod izgovori veliki svecenik Kajfa:”Bolje je za nas da jedan covjek umre za narod, nego lid a sav narod propadne.”Bolje je da Otkupitelj umre, nego da ti bilo sto neugodno trips.Bolje da ti izgubis svoga Boga, nego svoju radnjui.Bolje je da uklonis vjeru iz srca nego svoje umijece.Tako Govore svi koji vole narod … A sto postizavaju?U pocetku ide sve kako treba.Daju se ugodni savjeti I moze neko vrijeme potrajati, dok se ne pokazu prave posljedice.Tako su jeruzalemci cekali cetrdeset godina, dok se pokazala sva bijedaonog strasnog povika, kojim se jedan narod nepromisljeno osudio.:Krv njegova na nas I na djecu nasu!”Cetrdeset godina …! A tada?Zidovski je narod sve izgubio.Odrekao se Boga – zato je propao.Otkupitelja je ubio- nije bio otkupljen.Oslonio se na zemaljsko – izgubio je sve:I zemaljsko I nebesko.Htio je imati zemaljskog kralja – postao je rob I potlacena masa.I na tom se narodu doslovno ispunila ona prorokova:”Narode moj, tjesitelji te tvoji zavode I razaraju put kojim moras ici.”Narode moj, tjesitelji tvoji, koji ti nebo uzimlju, a tjese te zemjom, koji ti laskaju, a sakrivaju istinu, koji ti vjecno cupaju srca, a hvale prolazno, zavodnici su.Gospodin Isus je nad tim narodom zvapio:”Zao mi je naroda I moram mu pomoci!”5.Mogu li se boli tako velikog mnostva iscijeliti?Svakako – Jer kad to ne bi bilo moguce, tad Gospodin Isus posve sigurno ne bi isao Kriznim putem upravo za taj I kroz taj narod.Ne bi krvlju prelivene oci najveceg Patnika svijeta iduci kroz taj narod gledale ono mnostvo bez pastira I trazile nacin dam u pomognu.Tad se njegova mucenicka pojava nebi zaustavljala pred onim malenim dijelom tog naroda, pred jeruzalemskim zenama I govorila: - Ne placite za mnom, jer sam nevin, nego placite nad sobom I djecom svojom, koja su kriva. … Ove rijci govore, da Gospodin Isus ne pripada zavoditeljima puka, koji mu laskaju.Govore im otvoreno, premda oporo, da seu oni sami krivi I da imaju krivnju.Isus zeli reci:Ima jos nesto vise od zemaljskog blagostanja.Ima jos nestro zalosnije od trpljenja I smrti tijela, Ima jos nesto strasnije od trpljenja u vremenu, a to je grijeh I krivnja.Isus im govori svijetle rijeci, koje pokazuju kakvim putem mora ici narod I gdje ce naci najdublji I istinski razlog svojih trpljenja I boli.Grijesi su njihov nepresusivi izvor.Opacine I zla djela njihov su uzrok.I bas zato potrebno je tom puku kazati istinu.Potrebno mu je reci otvoreno I jasno, zasto zivi na zemlji I koja mu je svrha!I bas zato ostavio mu je Ucitelj, koga se odricu I raspinju, ucitelje I pastire, nositelje svjetla I istine; istine koja ne laska, ali zato spasava, jer uvijek pokazuje pravi put, koji preko trpljenja I boli void u vjecno smirenje, k Bogu. … Zao mi je naroda I zelim mu pomoci!Gospodin je na svome Kriznom putu video jos jednog covjeka, koji je pripadao narodu I koga je izabrao iz puka, dam u on pomogne nositi Kriz.Bio je to Simon Cirenac, ravnodusan promatrac najvece tragedije svijeta.Da pomogne Simonu Cirencu, covjeku iz naroda, Gospodin Isus mu je natovario na leda svoj vlastiti Kriz.Cudno zar ne?Mogao se taj dosljak tuziti, jer mu je zrtvovao I svoje vrijeme I svoj posao I svoju dobit.A ipak to nosenje Kristovog Kriza bilo je za Simona spasonosno.Bas ga je to izdvojilo iz onog mnostva ravnodusnika I mlitavaca, nepokretnih, bezvoljnih promatrca I slabica u vjeri.Bas taj Kriz, koji je Krist stavio na njegova leda, doveo ga je k istini, koja spasava.Tako eto Krist pomaze narodu.Onljudima ne uzima trpljenje, nego im ga jos salje.ne uzima kriz, koji zadaje muka tjera suze, nego im stavlja na leda.Gospodin zna, da samo snaga, sloboda, smionost, vjera, ufanje I ljubav uspjesno lijece svako trpljenje.Vjera mjesto malodusnosti I sumnje; nada mjesto nepovjerenja, malodusja, mrmljanja io psovke I k tomu ljubav … povjerljiva …junacka … herojska ljubav … samo to pomaze ljudima I iz te mase strasljivaca, nestalnih I malodusnih ljudi stvara junake.Na to misli Gospodin Isus kad kaze: - Dodite k meni svi umorni I optereceni, I ja cu vas okrijepiti.”Nudi okrepu. A ta okrepa nije u tome da nam na ovome svijetu bude dobro, da nas ocuva od svake kusnje I svakog krizica.Ta okrepa je zamisljena tako da nas uvede u svoju vlastitu zrtvu, u svoje vlastito I otkupno trpljenje, da svoj Kriz stavi I na nasa leda, jer tko hoce ici za njim mora svaki dan uzeti kriz svoj I slijediti njega.I bas zato onog istog dana, kad su njegova usta izgovorila:”Zao mi je naroda!” – njegova je svemoc umnozila kruh u pustinji za hranu mnostva, da taj kruh bude slika onog doista narodu potrebnog jela, kojim ce On patnickom puku dati okrepu.Bilo je to zrtveno jelo isudjelovanje u njegovoj zrtvi Kriza.Mnostvo, narod, puk, sto trpi nesnosne muke, zapravo mi sami, sto tako cesto podnosimo pravo mucenistvo zbog svoje mlitavosti, pospanosti, neodlucnosti, zbog svojih opacina i grijeha mozemo se osloboditi svojih boli. A kako ? Na taj nacin, da svaki od nas izadje iz bezlicne mase ravnodusnika, neodlucnih I bezvoljih promatraca I postane vec danas Simon Cirenac. Potrebn je uzeti Kristov Kriz I nositi ga dnevno I rado za druge. Svaki muz I zena, koji u svome djelokrugu strpljivo, odvazno, odlucno, veselo, otvoreno I spremno prozivljava svoje krscanstvo, pravi je prijatelj naroda, istinski je spas puka, pravi je narodni blagoslov. Svaki muz I zena, koji pomazu nositi Kriz Kristu kao Simun Cirenac, nose kriz I za druge, za svoju bracu I sestre, za citav svoj narod. … povik Gosopdinov:”Zao mi je naroda! – izgovoren je I u nama.” Taj povik kuca na nase vlastito srce, na nasu vlastitu dusu. Postavljen je na svaka usta: Na moja I tvoja. Svi mi moramo dnevno zivotom I djelima ponavljati:”Zao mi je naroda!” – i zato zelim I sam biti Krizonosa , Krscanin, prinositelj zrtava I strpljiv, vjezbati se u ljubavi, cuvati vjeru, visoko cijeniti ufanje. Mjesto mrmljanja, pogrda, psovki, neka se podignu dnevno nase ruke prema nebu I puni spremnosti prihvatimo kriz, patnju, bol I suze, jer samo to moze nasem bijednom zivotu dati svjetao I vjecni smisao.

Spec. prilog viroviticke pjesnikinje Ankice Rakhel – Svirac iz zbirke pjesama Imenom Te Zovem posvecena cetrdesetgodisnjici svecenstva svom bratu fra Andjelku Rakhel.

….o da se ne postidim nikada:

U SJENI TVOJEGA KRIZA

U sjeni Tvojega kriza
I sama postajem sjena
Pa s osjecajem krivnje
Uz hladno drvo stojim.
Pogledom grlim ruke
Bezdusno prikovane
I medju ranama mnogim
Trag svojih cavala brojim.

U sjeni tvojega kriza
Ispraznost zabluda vidim.
Shvacam da cesto nisam
Pravi put pronaci znala.
Slijedio si me tajno,
Izbavljao iz zamki,
A ja Ti cavlima ostrim
i noge prikovala.

U sjeni Tvojega kriza
Ne trazim presudu blagu.
Gresniku raskajanom
Vlastita savjest sudi.
Kajanjem oprati zelim
Sto su toliko puta
Cavil svih mojih grijeha
Probili Tvoje grudi.

O, Kriste razapeti,
Znam da Ti cavle ne brojis…
U grcu na Tvome licu
Tragove oprosta vidim.
Stoga dopusti da se
U sjeni Tvojega kriza
Na kom I zbog mene visis
Bar sama sebe zastidim.