Joj, koliko vas je došlo odjednom! Morat ćete pričekati jer ćete haljine isprobavati jedna po jedna. Tko nema vremena, neka dođe sutra - iznenadila se Matija Vuica dok je ulazila u dnevni boravak svojeg zagrebačkog stana i ugledala desetak manekenki koje su nestrpljivo čekale da isprobaju njene haljine koje su dva dana poslije nosile na Cro-A-Porteru. Unatoč tome što su cure došle ranije od dogovorenog, što je cijelo jutro provela u pripremama haljina i prekrojavanju istih, što se svakih nekoliko minuta javljala na mobitel odrađujući intervjue i javljajući se uživo u etere radiopostaja, te dogovarala probe s bendom, nije skidala osmijeh s lica.
- Ne smeta mi strka. Tako je stalno, to je moj život i radim 20 sati dnevno - započela je razgovor poznata pjevačica i modna dizajnerica, dok je mjerila prisutne manekenke i procjenjivala kojoj bi koja haljina odgovarala. Visoke, niske, lijepe i one manje lijepe - za svaku od manekenki Matija je imala lijepe riječi, iako joj, kako je kasnije kazala, i nije svaka po guštu.
 |
 |
- To su mlade cure i trebaju razvijati samopouzdanje, pa kada vidim da neka nema noge za minicu ne mogu joj reći da ima ružne noge, pohvalim je svejedno, ali joj kažem da će nositi dugu jer joj izvrsno ide uz kosu - otkriva pripaljujući cigaretu. U svom poslu uživa i nakon 25 godina u svijetu mode, obljetnici koju slavi ove godine i koju je obilježila revijom na ovogodišnjem Cro-A-Porteru. S nostalgijom se sjeća svojih početaka.
- Svoju prvu pravu reviju imala sam 1983. godine u Sloboštini u Novom Zagrebu. Da imam talenta za modu otkrila sam puno ranije jer sam stalno nešto radila za sebe, a to što radim svijetu sam odlučila pokazati tek na nagovor modne novinarke Ane Lendvaj. Otvorila je moj ormar i rekla da je vrijeme da izađem iz njega (smijeh) i da se modom počnem baviti konkretnije. Pristala sam i priključila se revijama, koje su se u to vrijeme, osamdesetih, odvijale na otvorenom, najviše u Novom Zagrebu - prisjeća se Matija Vuica i objašnjava.
- Ti su prostori još bili nenaseljeni, pa smo ih ispunjavali svojim kreacijama. Zaživjela je i alternativna scena, pa su i revije bile u tom znaku. Imali smo projekte pod nazivom ‘Proljeće u Novom Zagrebu’, ‘Zrna kulture’ i slično. Ja sam skupljala stvari po buvljacima, nadopunjavala ih svojim detaljima i to izlagala. Tadašnji kritičari su mi dali nadimak ‘modni arheolog’ - otkriva rođena Metkovčanka. Bilo je to vrijeme novog vala, pa je za modele birala cure s ulice.
- Prošla bih ispred Kavkaza i Zvečke, gdje smo se skupljali, i gdje je bilo zanimljivih likova, odabrala neke cure i pitala ih hoće li biti manekenke na reviji. Obični ljudi s ulice su mi bili, a i ostali, inspiracija. Oni nesvjesno na sebi imaju zanimljive ideje, koje ja pretočim u svoje kreacije. Zato često i otputujem vani. Jednom sam otišla u Egipat, pa je moja sljedeća kolekcija odisala Egiptom - objašnjava, dodajući da je Zagreb bio mnogo interesantniji 80-ih godina prošlog stoljeća.
- Bilo je zanimljivijih ljudi po špici. U zadnje vrijeme nekako svi žele izgledati trendi, zapadnije, što je pomalo dosadno. Ne znam gdje se kriju zanimljivi likovi. A, s druge strane, možda tako mora biti jer svako vrijeme nosi svoje - smatra Matija. Moda joj je prije dvadesetak godina bila više hobi, nešto što je radila uz glazbu i studij Vanjske trgovine na Ekonomskom fakultetu.
- Modu sam u pravu profesiju pretvorila tek početkom devedesetih godina, a najviše nakon Domovinskog rata kada su krenuli izbori za Miss Hrvatske. Tada sam počela raditi večernje haljine, koje su danas moj zaštitni znak, i odijevati brojne poznate. Danijela Trbović je jedna od prvih koja je nosila moje haljine, pa Senka Bulić, Mia Begović, Vanja Matujec i druge. Iako sam se prebacila na večernje haljine, one su i dalje odisale avangardom - ističe. U to vrijeme uopće nije radila s profesionalnim manekenkama.
 |
 |
 |
 |
- Revije sam radila po klubovima poput Aquariusa gdje sam nastupala, pa sam spajala modu i glazbu. Moje prijateljice i kolegice pjevačice su mi bili modeli, a profesionalne manekenke sam počela tek kasnije koristiti. Godine 1995. sam otvorila i prvi svoj dućan - otkriva. Iako je dosta vremena u posljednjih 25 godina posvećivala modi, trudila se da ne zapostavi glazbu.
- Pjesme koje smo radili preslikavale su se u modu. Kada bi imali etno album onda su i kreacije bile takve, a sada, primjerice, imamo pop-rock album, pa su i haljine u skladu s tim - objašnjava Matija, koju neki doživljavaju kao pjevačicu, a neki kao dizajnericu.
- I sama se ponekad više smatram pjevačicom, a ponekad dizajnericom, sve ovisi o tome što je aktualnije u tom trenutku. Zadnje četiri godine to je bila moda jer smo pauzirali s albumom, a ove godine, kada je album izašao, opet ću spojiti svoje dvije profesije - ističe. Sa svojim bendom Gracia objavila je album “Krv nije voda” i promovirala ga na Cro-a-Porteru, gdje su nastupili s Revijskim orkestrom Zagrebačke filharmonije, mješovitim zborom Cantores Sancti Marci i pratećim bendom Flashback. Bila je to “revija uživo”.
- Album je povratak starom Gracia pop zvuku i malo drugačiji od onog što smo posljednjih godina radili, jer su nam se dogodile nove životne situacije i ispunile nove emocije. Ja sam ostala bez brata i bez roditelja, Jure je izgubio strica, koji je živio u Australiji i samo s njim je bio u kontaktu. Sve je to utjecalo na nas i napravilo zaokret prema albumu koji priča o nečem iskonskom što nas veže za mjesto odakle smo krenuli, obitelj i na sve one ljude koji su vani i maštaju o povratku. Najviše je namijenjen dijaspori, koja ga je odmah i prepoznala, a poseban je i po tome što smo posvetili pažnju izgledu koji je osmislio Jure, a izgleda kao starinski misal, na naslovnici je križ s ružom i glagoljica - opisuje Matija, dodajući da se veseli živoj svirci nakon toliko godina.
 |
 |
- Pripremamo koncertnu promociju i odsad ćemo nastupati samo s bendom jer je period nastupa uz matrice, hvala Bogu, završio. Ponovno se konačno osjećam kao pjevačica, kao osamdesetih kada smo nastupali s bendom, pa sam ja pjevala i svirala klavijature - zaključuje.
