Mir između Hrvatske i Srbije

Do sada nitko u Hrvatskoj, ni državno ni znanstveno nije jasno iskazao što smatra potrebnim za mir između Hrvatske i Srbije.

Nakon susreta, akcije i prijema Josipović-Tadić najnovijih događaja, koji su proglašeni povijesno mirovnim rezultatom, a u stvarnosti su bili ispod dopustivog minimuma, potrebno je javno definirati pravi mir između Hrvatske i Srbije.

Prijedlog 19 točaka za Mir između Hrvatske i Srbije

• ·       Pošto su dosadašnja iskustva između Hrvatske i Srbije i oba naroda opterečena teškim sukobima;
• ·       Pošto je Hrvatska stradavala ne samo za rata već i nametnutom „miru“ a stvarno u kolonijalnom statusu od 1918 do 1991 godine;
• ·       Pošto je Srbija i 1991 godine izvela agresiju na Hrvatsku, sa ogromnim žrtvama, razaranjima i ekonomskom štetom;
• ·       Pošto nam ne treba mir temeljen na nekakvoj Jugonostalgiji, izvana namenutoj novoj „Jugo-Zoni“ ili proizašao iz Srpskih manipulacija;
• ·       Pošto mora biti jasno da je Hrvarska konačno zbacila jaram strane vlasti i da nikada više neće biti ponovno podjarmljena;
• ·       Pošto više nećemo biti prevareni i uvučeni u odnose gdje smo podložan narod;
• ·       Pošto je mir i normalizacija odnosa izraz socijalne zrelosti države;
• ·       Pošto smo za stvaranja i obrane Hrvatske države iskazivali i razvili značajno iskustvo čovječnosti, mirotvorstva i dobrote;
• ·       Pošto je danas mir moguć temeljen na Hrvatskoj suverenosti i snazi;
• ·       Zato je mir Hrvatskai ona se za njega zalaže otvoreno i sigurno:

Prijedlog 19 točaka za Mir između Hrvatske i Srbije

Današnje Primirje:

• 1.     Od sporazuma u Erdutu do danas između Hrvatske i Srbije je postignuto i vlada primirje.
• 2.     Obitelji, građani, kulturna suradnja, sport, turizam i gospodarstvo slobodno i relativno uspješno djeluju u postojećim okolnostima.
• 3.     Politika je bila manje uspješna, od riješavanja humanitarnih obaveza i granica nadalje
• 4.     Najmanje je uspješna humanitarna suradnja (nestali, koncentracioni logori...)

Minimalni uvjeti za mir između Hrvatske i Srbije su:

• 5.     Djelotvorno rješenje svih humanitarnih pitanja (nestali, koncentracioni logori u Srbiji, povratak izbeglica)
• 6.     Utvrđivanje granica među državama
• 7.     Ugovor o nenapadanju
• 8.     Utvrđivanje ratne štete
• 9.     Definiranje napada na Hrvatsku kao agresije
• 10. „Oluja“ je oslobodilačka akcija, kojom je spriječen genocid u Bihaću, oslobođena Hrvatska i omogučen mir
• 11. Zajednički zahtjev za oslobađanje Gotovine

Za razvoj stabilnog mira i odnosa potrebno je:

• 12. Da oba predsjednika iskažu kako je mir danas moguć upravo  zato jer su sada obje države i narodi slobodni, a samo slobodni ljudi, narodi i države mogu ostvariti međusobni mir.
• 13. Da Predsjednik Srbije oda poštovanje hrvatskim braniteljima i svim žrtvama jer su oni uspješnom obranom i stradanjem stvorili nužne preduvjete i temelje za mir.
• 14. Da Predsjednik Srbije oda poštovanje hrvatskom humanitarnom i mirotvornom zalaganju
• 15. Da oba predsjednika otvoreno i javno iskažu položaj hrvatske i srpske manjine u svojim državama, što smatraju njihovim političkim, ljudskim, kulturnim i vjerskim pravima, i kako se to ostvaruje
• 16. Izradu godišnjeg prikaza dobrosusjedskih odnosa koji bi preko interneta svim građanima omogučavao da iskažu i vide razvoj odnosa na svim područjima

Za doprinos međunarodnom i svjetskom miru treba:

• 17. Usvojiti viziju Predsjednika Tuđmana o skandinavizaciji Balakana, i održati međunarodnu konferenciju šefova država ove regije s ciljem njenog ostvarivanja.
• 18. Predložiti da se nakon svakog rata održi međunarodna konferencija Crvenog Križa (Nobelovog komiteta za mir ili slično) kako bi se sagledalo provođenje i poštivanje postoječih humanitarnih propisa, upoznalo mogučnosti poboljšanja i novih oblika mirotvornog i humanitarnog djelovanja.
• 19. Da oba Predsjednika pokrenu inicijativu za održanje svjetske konferencije šefova država o sprečavanju genocida i unapređenju drugih oblika humanitarnog i mirotvornog rada.

Danas mir mora biti izraz hrvatske snage, a ne poniženja, progona, pljačke i prevare. Svi u Hrvatskoj traže da se razgovori vode otvoreno i da nema nikakvih tajnih sporazuma. Hrvatska se branila jer joj se želilo agresijom oduzeti slobodu. Mir sa Srbijom treba bit kao među svima - Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Kosovu, Makedonijom, i u cijelom svijetu. Mira između Hrvatske i Srbije, vidimo kao mir bilo gdje u svijetu.

Tulum nije simbol ni mira ni novih odnosa

Nećemo ponavljati već poznate brojne reakcije nakon susreta, koje nose upozorenja za budučnost.

Spomenuti ćemo samo:

Za vrijeme isprike Predsjednika Tadića na Ovčari, žene u crnom, majke ubijenih i nestalih su okrenule leđa. Odmah je cenzurirana, ali će se ponovno pojaviti

U New York Timesu, je jedini članak bio Roberta Mackaya sa Bloga Lede, 4. studenog, samo prikaz isprika jednog i drugog Predsjednika, i jedini komentar, 6. studenog (jrhamp Overseas)

„Ja sam vidio Vukovar početkom 1996 kao dio IFOR-a u Bosni-Hrvatskoj. Srbima je trebalo 20 godina da kažu „oprostite“ ... patetično. Dok Mladić nije uhićen ... apsolutno nesmije biti inicijative za ulazak Srbije“.

„Vrhunac“ novih odnosa je Predsjednik Josipović izrazio na prijemu/tulumu za 300 uzvanika. Tko je elita, koja „proslave“ ovako zacrtane odnose? Neka Predsjednik objavi listu pozvanih.

Glas naroda, patnje, znanja i vjere treba biti simbol mira

Za uspostavljanje mira trebalo je sazvati Kongres mira, na kojem bi svoja iskustva i poglede iznjeli naši ljudi bez razlike, stotine izlaganja, pokazati hrvatsku mirotvornu snagu i poštovanje prema narodu.

Na kongresu mira saslušali bi nosioce svih oblika hrvatske snage i stradanja - temelj ostvarene obrane, koja je otvorila put miru.

Čuli bi o nekoliko desetaka tisuća dragovoljaca koji su branili Hrvatsku na početku agresije do 200 000 učesnika „Oluje“ koji su je konačno oslobodili, o stotinama tisuća branitelja u svakom dijelu Hrvatske.

Čuli bi o svim ubijenima i masovnim zločinima, 35 tisuća invalida i odvedenima u

koncentracione logore, o gotovo 800 000 prognanih i izbjeglih, o veličini razorenog i otetog.

Cijela Hrvatska bi na jednom mjestu saslušala vlastitu kalvariju, a bez svijesti o svim postajama stradanja nema Uskrsa i nemože biti mira.

Ovdje smo zajedno iznijeli 19 točaka Mira iz odgovornosti branitelja, vojnika i doktora i želje da se ne banalizira Mir. Molimo svih koji želite da izradite svoje prijedloge i da nam ih pošaljete.

Početak i kraj zajedničke države

Povezivanje Hrvatske i Srbije je započelo nakon propasti Austro-Ugarske. U Zagrebu je u listopadu 1918. stvorena Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Predstavnici Kraljevine Srbije, Narodnog vijeća SHS-a i Jugoslavenskog odbora sastali su u studenom u Ženevi i dogovorili stvaranje zajedničke države, uz očuvanje Države SHS i Srbije kao zasebnih državnih cjelina, ali je to srpska vlada izigrala i provela prisjedinjenje. Srbijanska vojska ušla je u Bačku i Banat, iako su Srbi, bili tek četvrti narod po brojnosti u Bačkoj.  Precjenjena je zajednička etnička pripadnost, a podcijenjeni drukčiji povijesni uvjeti, kultura, vjera i političko iskustvo. Već 5. prosinca na Jelačić Placu održani su prosvjedi protiv ujedinjavanja bez odlučivanja naroda. Policija, je ugušila prosvjede i ubila 13 a ranila 17 ljudi. Prevare, vojna okupacija i nasilje nad Hrvatima je počelo od prvih dana nove države.

Razdruživanje je počelo referendumom o budučnosti Hrvatske 19. svibnja 1991. godine. Glasalo je 83,56 posto birača, 94,17 posto se izjasnilo za samostalnost. Slijedile su odluke državnih tijela o nezavisnosti i međunarodno priznanje Hrvatske države.

Ubrzo je došla agresija i teške godine rata. Njih je opisao i veliki hrvatski slikar Mirko Vaništa, sječanjima koja „ kao da bivaju, u svojoj konkretno čistoći zaustavljena u nekoj vrsti bezvremenosti.“ (Marko Grčić).

Evo nekoliko slika njegovih sječanja:

„1991 Zastrašujući zvuk sirena. Načas tišina, zatim se naglo otvaraju vrata, izlaze ljudi i bježe niz stubište. Majke vuku djecu, slijepac se drži za ženu, mnogo je torbi i zavežljaja. Tegle se i koferi, netko nosi stolac, netko ruksak na leđima, ne govori se, čuju se samo koraci

Sedmo, deveto, trinaesto potpisivanje primirja. Svaki put tješim svoju djecu da će se stanje smiriti, sukob okončati.

Ičekivanja se ne ostvaruju. Bila je to samo prijevara, lukavost.

Izbjegličko rublje na prozorima Hotela „Internacional“

1993 Slika na televizijskom ekranu, dvadesetak sekundi; mlad, do pasa nag čovjek, leđima okrenut zemlji, leži poput antičkog torza.

Kolovoz 1995. Desetogodišnji dječak prevezao familiju i sunarodnika iz Krajine u Srbiju u autu marke Yugo.“

Razlika Hrvata i Srba

U Josipović-Tadić „miru“ opet olako prelaze preko velikih razlika između Hrvata i Srba.

Isus kaže da ljubimo svoje neprijatelje. Kolika je obaveza hrvatskih katolika da kažu „Ljubimo Srbe“ Dali Srbi ljube nas? Kako znamo da nas opet neće podcijenjivati, vređati, ubijati, otimati teritorij...? Da li silovana žena treba naći mir sa onim tko ju je silovao? Kako Židovi gledaju Nijemce? Sječanje danas živih Hrvata, je sječanje na progon, stradanje, suđenje, neravnopravnost, na genocid... Kao dio opstanka naroda i poštovanja žrtava u Hrvatskom narodu se razvila i (budimo otvoreni) izvjesna mržnja i otpor prema Srbima. Bratstva i jedinstva nikada nije bilo. U današnjem svijetu žrtve imaju izvjesna prava nad onima koji su činili strašne stvari?

Zašto da Hrvatska želi mir sa Srbijom? Zato jer to traži Europska Unija? Zato jer to traže bogati da bi postajali bogatiji? Zato jer to traže oni koji ne vole Hrvatsku?

Mi smo ustali protiv nazovi mira. Mi smo se i založili za mir, jer pripadamo neprekinutoj liniji hrvatskog mirotvorstva, Dubrovnika, Radića, Stepinca. Iznijeli smo naše stavove i nastojali poštivati svih i braniti njihovo pravo da iskažu svoje stavove. Mnogi misle da je u današnjem trenutku dovoljna normalizacija, a da je za mir još prerano, kao što vidimo i u mnogim Europskim narodima.

Početak zalaganja i vizija budučeg mira

Još 1993 objavili smo u međunarodnom časopisu viđenje da „Mir kada se ostvari, nesmije biti kraj pregovora već istinska obnova koegzistencije, tolerancije i ranijeg života u sada razorenim habitatima. Predsjednik Tuđman je koristio primjere novih odnosa među nacijama, uključivši ranije neprijatelje unutar Europske zajednice i svijet snova Skandinavije. Zalagao se za Skandinavizaciju.

Naše mirotvorne prijedloge, Predsjednik Josipović je odbio nepristojno i nepravedno, a Predsjednik Tadić nije ni reagirao. Gospodo Predsjednici, nema lažnih bogova, samo je jedan Bog.

Mi želimo Hrvatski mir a ne „mir“ u ime Hrvatske, nad Hrvatskom, ni samo nekih u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj nije država branila narod, već je narod stvarao Hrvatsku državu. Taj narod ima pravo i da odredi mir.

Svi bez razlike u Hrvatskoj, u Srbiji a isto tako i Bosni i Hercegovini, Kosovu, i Makedoniji, tek kada istinom rješimo pitanja povjesti, možemo se potpuno posvetiti izgradnji budučnosti.

Ne trebaju nam ometanja prošlosti da nas sprečavaju u razvoju moderne i uspješne Hrvatske države i društva.

Branko Borković – Mladi Jastreb

i

Dr. Slobodan Lang