Naša Mitnica je neosvojiva

Stoljećima nismo imali svoju državu, stoljećima smo narod koji su "gazili", kojem su ugradili kompleks. Taj prokleti kompleks je ugrađen u nas kao "čip", obilježeni smo, to je naš kod. Tu, pod ovim nebom se uvijek teško živjelo i danas narod pati, živi "na rate".

Ova je zemlja korumpirana, u njoj su krimininalci najugledniji građani, njome vladaju sumnjivi tajkuni, a omiljena poštapalica je "ak' nemre drukčije, nek bude pošteno". Ovaj je narod frustriran, no negdje na kraju horizonta stoji Slaven Bilić i njegovi boysi.

Mi smo kao Mitnica, odgovorio je u prolazu Slaven Bilić na konstataciju kolege Kačića iz Vjesnika da je kod nas sve propalo. Da, Slaven Bilić vodi našu "nogometnu Mitnicu", vodi jednu generaciju koja svojim nogometom, svojim znanjem, svojim pozitivnim prkosom liječi sve te naše komplekse.

Petnaest godina poput Sizifa "guram svoje pero", kao i većina moje generacije odrastao sam na engleskom novinarstvu. Više puta sam znao naletjeti na njihovu aroganciju zbog tog svog stava, samouvjerenost, pa i bahatost kadgod sam ih cijenio s pokrićem. Nisam se slagao, ali respekt, to je ono što su Englezi nametnuli cijelom svijetu.

I zbog svega, bilo je predivno biti u Čatežu. Za stolom Slaven Bilić, Niko Kovač i Davor Gavran. I desetak engleskih novinara, koji su "pokopali" Fabia Capella, za njih je Slaven Bilić netko koga bi željeli vidjeti uza sebe. Za njih je taj izbornik s gitarom danas najveći frajer!

Da, The Sun, The Mirror, Daily Mail.... svi oni su jučer pred našim očima u brežičkom hotelu "hodali po jajima", 30 sati prije dvoboja su čestitali Slavenu Biliću. A Slaven Bilić je cijelom nogometnom svijetu u ove dvije godine pokazao zube. Kada je inaguriran u srpnju 2006. ostvario je svoj san, ovu priču je doživio osobno, za njega ovo nije posao. Okružio se dečkima koji tako prokleto dobro razumiju ovu igru, svi zajedno su napravili selekciju i iz nekih (Olić, N. Kovač) izvukli ono najbolje, izvukli maksimum.

Najvrednije je što su nogomet dali nogometašima, tu nema privilegiranih, tu igraju samo najbolji. Igraju oni koji znaju igrati i u tome je ta naša "forca".

Kolega je u jednom trenutku tog engleskog idolopoklonstva Bilić boysima šapnuo da se sada malo boji. Da, Biliću u ovih nekoliko sati do utakmice ne treba euforija, treba mu hladna glava, treba mu mir. No, znam te mušketire, svi su bili super veliki profesionalci, imaju milijun utakmica u 'nogama’ da bi napravili psihološki kiks. Smirit će momčad koja što je najvažnije ima ono unutarnje samopouzdanje, koja ima autoritet. To su 'boysi’ koji se ne boje nikog, koji su odvažni, koji nikako nisu bahati. I što je najvažnije koji imaju kvalitetniju igru od one koju mogu prezentirati Capellovi momci skriveni iza 'tri lava’ koji imaju razbijenih zubi. Iako je nogomet vražja igra i u njoj je sve moguće, Hrvati ne trebaju strahovati, već imaju zašto u taj sraz uči kuražni, hrabri.

Da, lijepo je reći - Hrvatska je favorit. Trideset tisuća sretnika u srijedu 21 sat imaju jedinstven privilegij. Bit će uz petu reprezentaciju svijeta, nosit će svoje idole, nositi ih prema pobjedi protiv jedne reprezentacije koja je u krizi, ali koja ima najatraktivnije ime, koja kako god izgledala budi poseban poriv. Treća pobjeda bila bi potvrda da ovdje igra jedna od najvećih reprezentacija svijeta. A navijači, uvjeren sam će odigrati 'za pet’, vjerujem i da će Bilić boysi odigrati za pet! I ta tri slatka boda! Jer, oni igraju za nju....