BOŽIĆNA PORUKA VOJNOG ORDINARIJA
BOŽIĆ - SAKRAMENT PRISUTNOSTI BOGA MEĐU NAMA
Poštovani pripadnici Vojnog ordinarijata u RH, draga moja braćo i sestre u Isusu Kristu.
U liturgijskom hodu s dolaskom zimskog suncostaja i pobjede „sunca nepobjedivog“ dolazi Božić kao blagdan ostvarenja obećanja danog Ocima u biblijskom postupnom objavljivanju Božje dobrote spram čovjeka. U toj božićnoj stvarnosti želimo ponovno spoznati Božju ljubav prema čovjeku koja se ne da nadvladati ničim jer Bog u ovom redu spasenja kao da ne može bez njega.
Dok u malom betlehemskom djetetu promatramo „dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga“ postajemo svjesni da „on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego prema svojem milosrđu“ (Tit 3, 4-5). Upravo ta činjenica da nas spasi „prema svojem milosrđu“ kroz cijelu povijest čovječanstva u kojoj se Bog postupno objavljivao čovjeku budila je u njemu zahvalnost zbog koje je prepoznavao Božji govor i bio spreman ući u dijalog s njim. Taj dijalog je suprotnost događaju koji se na početku vremena dogodio prvom čovjeku Adamu. Adam nije prihvatio istinu o sebi da je stvoren i pozvan biti Božji suradnik u poboljšanju svijeta, i prema tome, biti sustvaratelj u Božjoj zamisli o svijetu te otkrivati misao koju je Bog dao stvorenju. Želio je postati Bog i time poremetio red kojeg je Stvoritelj postavio u prirodi. Bog ga i tada traži, pita „gdje si?“ ali Adam u spoznaji nemogućnosti ostvarenja sebe kao boga bježi od Stvoritelja i pokušava graditi svijet bez njega: „čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.“ (Post 3, 9-10). I cijela povijest spasenja biti će ponovno Božji milosrdni poziv čovjeku, njegova potraga i upit „gdje si?“ i dijaloški čovjekov odaziv ili bijeg pred njim.
Božić je vrhunac Božje poruke čovjeku da ga ljubi i da želi s njim ući u dijalog – razgovor u kojem poziva čovjeka da u malom djetetu prepozna Boga – Božić „koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa“ (Vjerovanje). Upravo u djetetu Bogočovjeku Bog ostvaruje vječni dijalog s čovjekom.
Kada promatramo povijest spasenja ispisanu u Bibliji i danu u Predaji otkrivamo istinu da se Bog ne povlači pred zlom, da ne pripušta čovjeka njegovu padu nego s njim, vrhuncem svoga djela stvaranja, nastoji ući u dijalog. Taj dijalog se ostvaruje kroz simbole, znakove, riječi bliske i razumljive ljudima. Štoviše, Bog da bi izrekao istinu o sebi i čovjeku, upotrebljava one znakove i simbole do kojih je čovjek došao u danom trenutku svoje spoznaje. Zato ne iznenađuju pojedini izrazi, pojedine slike pa čak i zaključci u Bibliji koji se ne podudaraju s znanstvenim zaključcima našeg vremena. Ono što Bog nudi čovjeku je otkrivanje njegove zamisli o stvorenju, da spoznavši smisao stvorenja usavršava svijet. Čovjek je ograničen u svojoj slobodi jer ne smije sve što može. Pozvan je biti odgovoran za djelo koje mu je predano. Biblija je puna takvih trenutaka. Već na početku u prikazu o stvaranju Bog izražava u čemu je smisao sveg njegovog djela. Čovjeka će stvoriti „na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci, svoj zemlji, i svim gmizavcima što puze po zemlji“ (usp. Post 1, 26). Očito je da Bog predavši vlast čovjeku nad svim stvorenjima pokazuje da je on predmet njegove ljubavi. Čovjek to razumije i prihvaća, čak Eva brani Boga pred Sotonom kada ovaj iznosi neistinu da „na smiju jesti ni s jednog drveta u vrtu“ odgovarajući mu da „plodove sa stabla u vrtu smiju jesti“ (usp. Post 3, 1-2). I poslije Adamovog pada Bog ga ne kažnjava nego čovjek kidajući svoj život od „stabla života“ zapravo sam sebi nanosi zlo. Bog i tada ostaje povezan s čovjekom upotrebljavajući ljudski način komunikacije i očekuje da mu se na isti način čovjek obraća. Bog će tako progovoriti Noi a Noa odgovoriti kroz odreknuće materijalnih dobara koje je sačuvao u korablji i darovao ih Gospodinu. Abraham će se s Gospodinom cjenkati za pravednike u Sodomi. Bog popušta Abrahamu i biva spreman na minimum od pet pravednika. I tako je to s pravednicima Starog zavjeta. Spreman je dati znak kojeg čovjek traži. Jednom će to biti sigurnost Jeruzalema „tvrd grad“ (Iz 26, 1) i divota Doma Gospodnjega kao kod Izaije proroka, a drugi put će to biti okupljanje sinova Jakovljevih oko svog oca koji prorokuje o budućim vremenima (usp. Post 49, 2. 8-10). Ponovno će to biti zaručnička ljubav između zaručnika i zaručnice (Pj). Bog je spreman dati Ahazu znak po Izaiji (Iz 7, 10-14), a zauzvrat očekuje povjerenje i spremnost da uđe u dijalog s njim. Židovima će voda Crvenog mora biti znak spasenja, ognjeni stup putokaz kretanja (Izl 14, 15-31), ulje kao znak kraljevske i svećeničke posvećenosti čovjeka Gospodinu, položena ruka znak blagoslova, sinovi oko stola znak Božje privrženosti i blagoslova obitelji... Biblija je puna Božjeg govora kroz znakove, kroz riječi. Ljudi su ga razumjeli svjesni da su znakovi znak Božje ljubavi prema njima i da im kazuju da je Bog naklonjen prema njima.
Vrhunac Božjeg govora čovjeku dogodio se u Isusu Kristu. Pisac poslanice Hebrejima naglašava: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Heb 1, 1). Isus po rođenju govor je Boga čovjeku. Postaje čovjek uzimajući ljudsku narav. „Krist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe `oplijeni` uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan: obličjem čovjeku nalik...“ (Fil 2,6-7).
Isus će po rođenju biti prihvaćen čovjekom, po prikazanju u hramu članom židovskog naroda, po plaču nad Jeruzalemom domoljub, po žalosti nad narodom rodoljub, po svom ostanku u hramu dječak u razvoju, po poslušnosti Mariji i Josipu čovjek koji je sazrijevao u ljudskim vrednotama, po prijateljstvu i prihvaćanju ljudi zrela osoba... On je čovjek po rođenju, čovjek po potrebi drugoga da ga zaštiti od zlih ljudi, čovjek je po svom zvanju tesara, čovjek je po svojoj ljubavi prema majci i poočimu kao i prema prijateljima, čovjek je po potrebi apostola koje izabra kao svoje suradnike, čovjek je po prisutnosti za stolom sa onima koji ga pozivaju, čovjek je po suzama nad prijateljima i nad gradom Jeruzalemom, čovjek je po prijateljstvu koje je prihvaćao i usavršavao, po samilosti koju je pokazao, po tome što je bio potresen u duhu, po tome što ga je izjedala revnost za hram, čovjek je po spremnosti na razgovor, po strahu u Getsemaniju, po napuštenosti i smrti na križu... Po svojoj ljudskoj naravi mogao je ući u dijalog s čovjekom, mogao je biti prihvaćen od ljudi i upravo po njegovoj ljudskoj naravi ljudi su slobodno mogli opredijeliti se za njega i rasti u tom opredjeljenju. Ostvaruje komunikaciju s ljudima i ostaje dosljedan svojoj nauci i svojim riječima što za jedne bijaše izazov da rastu u takvom odnosu s njim, a za druge bijaše provokacija zbog koje će se u svojoj nezrelosti i zloći poslužiti nasiljem te ga smaknuti misleći da će time ušutkati svoju savjest. On je „znak osporavan“ (Lk 2, 34), ali znak kojeg je svaki čovjek mogao prepoznati i u otvorenosti dijaloga prihvatiti kao znak spasenja. Upravo iz toga što su ga pojedinci prihvatili kao putokaz življenja, a drugi kao objekt kome se suprotstavljaju postaje jasno da su ga prepoznali i da su s njime komunicirali kao s osobom.
4. Po Isusu Kristu Bog dolazi ususret čovjeku i utjelovljuje se među nama
U Isusu Kristu rođenom od Marije Bog dolazi tako blizu čovjeku da ispovijedamo istinu da je Bog postao čovjekom. Isus će svoje božanstvo posvjedočiti životom, svojom smrću i uskrsnućem. On se poistovjećuje s Ocem „Ja i Otac jedno smo“ (Iv 10,30). Židovi će, shvativši njegovu tvrdnju, reagirati u duhu tradicije Starog zavjeta: „Odgovoriše mu Židovi: zbog dobrog te djela ne kamenujemo nego zbog hule što se praviš Bogom, iako si samo čovjek“ (usp. Iv 10,33). Židovi su Isusovu izjavu razumjeli kao tvrdnju da je Bog. U tom sučeljavanju „Isus im odvrati: zaista, zaista kažem vam, prije nego što je Abraham bio, Ja Jesam“ (Iv 8,58). Ivanov prolog uvodi mladu kršćansku zajednicu u tu istinu riječima da „Bog bijaše Riječ“ (Iv 1,1) te nastavlja „Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine“ (usp. Iv 1,14). Time Ivan svjedoči da je Isus utjelovljeni Bog. Potvrdu Isusovog božansta nalazimo u Djelima apostolskim: „... pasite Crkvu Božju koju je on stekao svojom krvlju“ (usp. Dj 20,28). Tomina ispovijest u Kristovo božanstvo poslije uskrsnuća veoma je snažna „Gospodin moj i Bog moj“ (Iv 20,28). Isus ga ne ispravlja. Sveti Pavao će živjeti za tu istinu i svjedočiti je u svojim poslanicama. Njegov život je iščekivanje blažene nade „i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista“ (Tit 2,13) što će u svojoj poslanici potvrditi i Petar kada sebe doživljava apostolom Isusa Krista „po predznanju Boga Oca...“ (2 Pt 1,1). Pisac poslanice Hebrejima govori: „Za Sina, naprotiv, veli: 'Prijestolje tvoje, Bože, postoji vječno i žezlo je pravde žezlo tvoga kraljevskog dostojanstva'“ (Heb 1,8).
Prva Crkva koja je iznjedrila novozavjetne spise na temelju povijesne tradicije „te kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi“ (Lk 1, 2) kao ispovijesti svoje vjere u tim spisima želi naglasiti svoju vjeru u Kristovo božanstvo. Ona u samim spisima ispovijeda vjeru u Isusa Boga utjelovljenog po zahvatu Duha Svetog (Lk 1, 30-35). Njemu se u jaslama pastiri klanjaju kao pravom Bogu (Lk 2,11-18) čine to isto i magi s istoka (Mt 2, 11), a ljudi mu donose bolesnike „te ga moljahu da se samo dotaknu skuta njegove haljine“ (Mt 14,33). O uskrsnuću izreći će istinu svog božanskog sinovstva kada tvrdi da uzlazi Ocu (Iv 20, 17). Kod uzašašća Ocu apostoli će mu iskazati poklon kao Bogu (Luka 24,52). Isus će braniti onima koji upoznaše njegovo božanstvo da to šire jer se, očito je, bojao „senzacionalizma“ po kojem bi ljudi išli za njim, tražili senzacije i hranili svoju radoznalost. Kada se poslije preobraženja na Taboru vraćao s učenicima „zapovjedi im Isus: Nikome ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne“ (Mt 17, 9; usp. Mk 9, 10 i Lk 9, 36). Od onih koji ga vjerom prihvaćaju i u njemu prepoznaju poslanog od Oca Isus prihvaća štovanje (Iv 9,38).
Postoji još mnogo mjesta u Svetom pismu koja nam govore o Isusovom božanstvu i time ga potvrđuju. Mlada crkvena zajednica prihvaćala je i živjela tu istinu. Smisao svoga mučeništva mučenici su nalazili u njoj. Kroz čitavu povijest Crkva će ljubomorno čuvati i naviještati ovu istinu i uvijek je iznova svjedočiti na saborima i na tom nauku temeljiti će svoje djelovanje. On je Bog i time je mogao pristupiti Ocu kao Bog, a kao čovjek mogao je to učiniti u ime braće ljudi. Kao takvoga imamo ga kao „zagovornika kod Oca“ (1 Iv 2, 2), „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu“ (1 Kor 5, 21). U Isusu Kristu doživjeli smo Božji govor čovjeku po njegovoj mjeri: razumljiv, prihvatljiv, topao, ljudski za sva vremena – vječan. Bog u čovjeku objavio nam je istinu o Bogu Ocu. „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga obznani“ (Iv 1, 18).
5. Dijalog između Neba i zemlje ostvaren u Isusu nastavlja se u Crkvi po sakramentima
Isus koji u jednoj osobi ujedinjuje dvije naravi, božansku i ljudsku „budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13, 1). Ta ljubav prema čovjeku našla je načina da ostane trajno s njim do ponovnog njegova dolaska. Upotrijebiti će isti način kao i za svoj dolazak na svijet. Uzeti će materijalnu stvarnost koja će po njegovu izboru postati „vidljivi znak njegove nevidljive prisutnosti koju je on odredio“. Sakramenti, sveti znakovi, ustanovljeni od Isusa Krista jesu njegovo djelovanje u zajednici Crkve da bi čovjek po vjeri mogao po njima mijenjati sebe i svijet i živjeti životom djece Božje. On je prvi vršio sakramentalne čine i po njima ostvario djelo spasenja, a nama ostavio da to isto činimo njemu u spomen. On i danas djeluje po sakramentima u zajednici Crkve. Po silasku Duha Svetoga na Pedesetnicu ostvaruje se vrijeme Crkve, a u tom vremenu događa se vrijeme sakramenata sve „dok opet ne dođe“ (1Kor 11, 26). Po sakramentima Krist živi u svojoj Crkvi. „On je Glava Tijela, Crkve: on je početak, prvorođenac da u svemu bude prvi“ (Kol 1, 18).
Crkva u sebi živi dvostruku stvarnost. Ona se sjeća povijesti spasenja koju je Bog izveo u ljudskoj povijesti od stvaranja do otkupljenja, ali on – Krist, po sakramentalnim znakovima tu istu stvarnost čini i danas prisutnom u Crkvi. Kristov pashalni misterij: muka, smrt i uskrsnuće u čovjeku se ostvaruje kao umiranje starog čovjeka da bi mogao živjeti čovjek po Bogu. Ta božanska stvarnost živi i danas u Crkvi po sakramentima. Krist je onaj koji vrši tu stvarnost među nama i u nama, Krist „Glava Tijela, Crkve“ i danas živi i djeluje u svojoj Crkvi na isti način kako je živio i djelovao u povijesnoj stvarnosti Palestine i po sakramentima se ostvaruje njegovo obećanje: "evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28, 20).
Za tu svoju prisutnost Isus će upotrijebiti znakove – materiju iz kulture podneblja gdje živi. On će naravnom znaku koji označava pranje, hranu, snagu po pomazanju, pomirenje po pruženoj ruci, prenošenje darova i ovlasti po položenim rukama, ljubav po prihvaćanju osoba, pridodati božansku moć. Čovjek će kroz ljudsko prepoznavanje znaka popraćenog Božjom riječi i vjerom prihvatiti Božju prisutnost i Božje djelo za spasenje i posvećenje. Materijalna stvarnost sakramenata u Crkvi i po Kristovu izboru i njegovoj riječi ostvaruju Božju prisutnost – milost i tako ga čini prisutnim u ljudskom životu te omogućuje čovjeku da ispuni svoju zadaću u svijetu koju mu je dao Stvoritelj.
Po sakramentima događa se jedan novi susret izrečen Isusovim riječima: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i moj Otac ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14, 23). Po sakramentima čovjek ulazi u suživot s Bogom te smijemo reći da i sam čovjek u najširem smislu postaje sakrament spasenja. Odavno Crkva taj suživot između Boga i čovjeka zove milosni život po Bogu. Prihvaćajući istinu da Bog hoće da se svi ljudi spase i da on ne razlikuje tko je tko nego mu je blizak svaki onaj koji ulazi u dijalog s njime tvrdimo da Bog dostatno svakome pruža mogućnost spasenja. Ta dostatna ponuda prisutna je u svakom trenutku ljudskog djelovanja i dolazi od Boga posredno i direktno. Jednom je to glas savjesti, drugi put su to znakovi vremena, treći put poticaj prijatelja; zatim Sveto Pismo, a onda opet susret s djelovanjem Crkve koja već svojom opstojnošću kroz povijest uz sve slabosti svojih članova ostaje znakom Božje prisutnosti. Da bi se dogodilo ostvarenje tog milosnog dara potrebno je da čovjek odgovori na Božji poziv i poticaj. Potrebna je spremnost i otvorenost za susret. Spasenje započinje onda kada čovjek uđe u dijalog s Bogom, kada milosni Božji poticaj prihvaćen od čovjeka u njemu počne djelovati. To je hod traženja, hod u kojem čovjek ulazi u dijalog s Bogom spreman prihvatiti ono „što nam je činiti“ (usp Dj 9, 5). To je vrijeme traženja, vrijeme dijaloga i, često, vrijeme bježanja od posredništva Crkve u potrazi za osobnim susretom sa Spasiteljem. Ali, to je vrijeme i otvorenosti koja zna biti radikalna dok ne susretnemo Boga koji nam se daje u znakovima koje je izabrao i dao nam za spasenje. Kad milost dovede čovjeka do trenutka da shvati da su sveti znakovi odabrani od Isusa Krista upravo sredstva Boga koji nam se po njima daje onda se ispunjava ona Kristova „kod njega ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14, 23). Po sakramentima nam se daje sam Bog, on se “nastanjuje u nama“ on nas prožima da doista „u njemu živimo, mičemo se i jesmo (...) njegov smo čak i rod“ (Dj 17, 28). „Pomoću milosti Božje, koju nam je priskrbio Isus Krist, uzdižemo se, ni više ni manje, do časti da budemo prijatelji samog Boga“ (Bl. Alojzije Stepinac). Sakramenti nas posvećuju dotle da doista možemo s pravom Boga Ocem zvati, ali posvećuju nas dotle da se u nama posvješćuje božansko naše bratstvo jer smo jedno u Kristu.
Božji ulazak u naš život u kojem čovjek, da bi se ostvario neminovno mora sudjelovati, daje nam se ne zato da ga ostvarimo samo za sebe nego za dobro Crkve, za dobro zajednice. Čovjek ostvaruje svoju zrelost isključivo u zajednici i po zajednici. Krist uvažava tu stvarnost kada osniva Crkvu kao zajednicu onih koji su povjerovali njegovoj riječi te ostavlja sakramente koji se ostvaruju isključivo u Crkvi i po Crkvi. „Crkva je Crkva Riječi i istovremeno Crkva sakramenata“ (Direktorij ZPSUŽZ br. 3). „Sakramentalni čini nisu privatni čini, nego slavlje Crkve, tj. svetog naroda skupljenog i ravnanog pod upravom biskupa. Zato ti čini pripadaju cijelom tijelu Crkve te ga očituju i na nj se odnose“ (Direktorij br. 5). Kada ovo shvatimo onda možemo razumjeti odgovornost jednih za druge u Crkvi. Ako pojedinac živi sakramentalni život čitava zajednica je svetija, Bog se nastanjuje u njoj. Po ovoj spoznaji moramo nositi odgovornost jedni za druge jer upravo posvećujemo zajednicu toliko koliko posvećujemo i sebe. Bog je prvi i isključivi posvetitelj, on je početak i smisao svakog posvećenja ali konkretan čovjek i konkretna zajednica prihvaćajući njegovo posvećenje pridonosi posvećenju čovječanstva. „Bog koji te je stvorio bez tebe, koji te je otkupio bez tebe, neće te spasiti bez tebe“ (Sv. Augustin). Po svakom od nas dostatna milost postaje djelatna u nama samima po prihvaćanju te nas dovodi do raspoloženja i otvorenosti da Bog može djelovati u nama. Bog ljubomorno poštuje ljudsku slobodu pa čak i u čovjekovu opredjeljenju za najgore čine. Tek onda kada se čovjek osobno opredjeli za njega u punoj slobodi Bog po milosti, po svojoj prisutnosti, može u čovjeku rasti te tako čovjek postaje znak spasenja u svijetu. U tome prepoznajemo zadaću koju nam Bog daje. Ona je prisutna u povijesti spasenja u činjenici što Bog uvijek spašava čovjeka po čovjeku. Bio mu je potreban i Marijin pristanak da se dogodi utjelovljenje, bila mu je potrebna sloboda apostola da ih može poslati u svijet, potrebna mu je danas i naša sloboda da po nama bude prisutan u svijetu i bude naviješten u svijetu.
Ako promatramo sakramente u ovom svjetlu uviđamo da su bitno vezani uz ljudski život. Kao što čovjek od rođenja do smrti prolazi kroz različite faze sazrijevanja i rasta u zajednici te se u njoj doživljava kao osoba tako i kršćanin živeći u zajednici Crkve doživljava svoj hod i svoje sazrijevanje. Čovjek po rođenju ulazi u ljudsku zajednicu. On je u svom sazrijevanju i u svojoj socijalizaciji potreban zajednice, najprije one uže obiteljske, a onda i šire društvene. Po školovanju on se poistovjećuje s ljudima oko sebe te osjeća svoju potrebu drugoga. Primjeri ga privlače i ono što mu zajednica nudi kao vrednotu prihvaća i s njom pokušava živjeti. Potpomognut zajednicom morao bi doći do zrelosti po kojoj prihvaća drugu osobu različitu od sebe i u zajedništvu s njom po prihvaćanju njene različitosti pomaže joj da se razvija u svojoj posebnosti tako da budu jedno drugom oslonac i nadopuna. Na taj način stvara se ozračje za novi život u obitelji. Otvoren rađanju novog života čovjek postaje suradnik Božji. Sva ova stvarnost događa se u zajednici i stvara dobru podlogu za sakramentalni život pojedinca i zajednice Crkve. Na sličan način događa se milosni život u zajednici Crkve. Po krštenju ulazimo u zajednicu onih koji su povjerovali Kristu. Sakrament krsta osnova je za hod u povjerenju pojedinca i Božje ljubavi, ali i sigurnost zajednice da će po osobnoj vjeri pojedinca i ona rasti. Po njemu se uključujemo u opće svećenstvo Isusa Krista po kojem preuzimamo odgovornost za rast Crkve. Po krštenju stječemo pravo Boga zvati Ocem, a u zajednici zvati se braćom po Kristu. Ovaj sakrament omogućuje nam vrelo milosti drugih sakramenata. Tako u sakramentu potvrde sazrijevamo po izlijevanju Duha Svetoga na kršćane koji su sposobni uzeti u svoje ruke odgovornost za zajednicu Crkve. Po njemu primamo poslanje i odgovornost za nju. U sakramentu euharistije okupljeni oko zajedničkog stola slušamo Božju riječ i blagujemo samog Krista koji je ostao s nama pod tajnama kruha i vina. Svjesni koliko je dalek put do svete gore Horeba, da ne bi malaksali na putu, ne možemo bez Krista u euharistiji. Posjedujući ljubav prema grešnicima koji su spremni poput rasipnog sina vratiti mu se nazad Krist nam je ostavio sakrament pomirenja. Bog ljubi čovjeka i ne želi „smrti grešnika“ nego ga uvijek iznova traži i nuka na pomirenje. On je Dobri pastir koji stavlja ovcu oko vrata, on je žena koja se raduje zbog nađene drahme, on je otac koji sinu oblači bijelu haljinu i stavlja prsten na ruku. Od nas traži da zbog toga budemo radosniji i sretniji. U sakramentu brige za bolesnike on po pomazanju svetim uljem pokazuje da mu je poznata ljudska patnja i bol te da suosjeća s njom. U sakramentu ženidbe posvećuje ljudsku ljubav i poistovjećuje je s božanskom ljubavi jer odnos između muža i žene je odnos između Krista i Crkve (usp. Ef 5, 21-23). Upravo zato čovjek je u braku pozvan biti sudionikom sustvaranja novog života po djeci koja su u ljubavi prihvaćena. U sakramentu svećeničkog reda vidljiv je božanski socijalni osjećaj po kojem se svaki svećenik uzima od naroda i postavlja za narod (usp. Heb 5, 1) da bi se po jedincatom svećeništvu Isusa Krista moglo nastaviti započeto Kristovim posredništvom između ljudi i Oca. Ovo svećeništvo nastavlja se u zajednici Crkve po biskupima, svećenicima i đakonima.
Kada na ovakav način promatramo sakramentalno djelovanje u životu čovjeka i zajednice uočavamo koliko su zapravo sakramenti povezani s životom. Međutim, ako promatramo Božje djelovanje u odnosu prema čovjeku onda ćemo očima vjere uočiti da se Bog ne iscrpljuje u svojoj prisutnosti među nama samo kroz sedam sakramenata nego je čitavo njegovo djelovanje duboko sakramentalno jer on upotrebljava ljudski govor i znak da bi nam pokazao svoju ljubav i preko nje bio prisutan među nama. Nije li pod tim vidom i samo njegovo utjelovljenje sakrament Božje prisutnosti? Nije li njegova Crkva prasakrament spasenja? Nije li objavljena istina njegove Riječi sakrament spasenja.
S Isusovim rođenjem u Betlehemu započeo je jedan novi svijet. Bog je na poseban način ušao u dijalog s čovjekom progovorivši mu o sebi i njemu jezikom koji je mogao razumjeti. Postao je jedan od nas da bi nam na taj način pokazao kako zajedno s njim možemo rasti u prihvaćanju Boga i brata čovjeka. Postao je za nas sakrament spasenja da bi po njemu mogli doći k Ocu. Ostao je među nama po sakramentima da sjećajući se onoga što je on činio i mi danas to isto činimo u zajednici s njime u Crkvi njemu na spomen. Slaveći, dakle, sakramente činimo ga prisutnim u svijetu, činimo ga djelotvornim u Crkvi i zajedno s njim hodamo očekujući njegov slavni dolazak. To je radost nas koji smo mu povjerovali, to je radost koju svake godine novorođeni Božić donosi u naša srca i u naše živote.
S tim željama obraćam se svima Vama: gospodo ministri, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici, pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici Hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i redarstvenici, poštovani državni službenici, poštovani branitelji i umirovljenici, braćo svećenici i djelatnici Vojnog ordinarijata da po Kristovu rođenju još više spoznate svu dubinu i neizmjernu vrijednost sakramentalnog života euharistijskog slavlja te svu radost zajedničkog sazrijevanja u Crkvi gdje osjećamo i nosimo odgovornost jedni za druge, kako bismo dostojno živeći po životu milosti – Boga u nama i s nama – Krista, približili suvremenom svijetu koji ponekad možda i nesvjesno traga za dobrim i plemenitim, tj. za Bogom.
Sretan vam i blagoslovljen Božić te uspješna Nova 2009. godina!
Mons. Juraj Jezerinac,
vojni ordinarij
U Zagrebu, 25. studenog 2008.,
na spomendan Svete Katarine djevice i mučenice.