Rođen sam 28. lipnja 1947. (po sjećanju majke: oko 11 sati prije podne) u selu Podogori, zaseoku Letišće, koji je imao samo tridesetak obitelji, među kojima su dominirala četiri plemena Letica (admiral Sveto Letica moj je susjed, ali mi nije u rodu i pripada plemenu Letica - Petričevih).
Iako je zaselak samo 1000 metara od mora, ljudi su živjeli, uglavnom, od svaštarske poljoprivrede. Samo je jedna obitelj živjela od poljoprivrede i ribarstva.
Moja je obitelj, po očevoj strani, bila zidarska, ali nadničarsko zidarstvo u naturalnoj razmjeni nije osiguravalo bolji život od bavljenja čistom poljoprivredom.
Po majčinoj lozi, obitelj se prezivala Papa, a u nekoj je fazi bila slavizirana i pretvorena u Papić.
Moj je djed Nikola nosio izvorno prezime i jedina riječ koju je znao napisati bilo je baš Papa.
Dvojica mojih ujaka i tetka, koji su, nakon velike peronospore, emigrirali u Novu Zelandu (lokalizam za New Zeland) oko 1910. (gdje mi danas živi stotinjak rođaka u raznim koljenima), također nose prezime Papa.
Ime Slaven dobio sam nesretnim slučajem, pošto je moj stariji brat istog imena (Slaven Vicent), rođen 21. siječnja 1944. u Italiji (u Tarantu), tijekom zbjega obitelji prema El Shatu, umro od upale pluća 24. svibnja 1944. Tako sam postao bratova simbolička reinkarnacija, a godinama sam imao i posebnu spomenicu na kojoj je pisalo: Slaven Letica - žrtva fašističkog terora. Imam brata Nikšu (1940., diplomirani ekonomist, nekoć predsjednik općine u Makarskoj, danas direktor filijala Splitske banke u Makarskoj) te sestre Tatajnu (1942., medicinska sestra; sklonost medicini dio je obiteljske tradicije, tako da je moja baka po majci bila vrlo cijenjena seoska samouka porodilja) i Ljiljanu-Lili (1945., psihologinju, koja živi u Zagrebu).
Otac (Mate) mi je umro 1950. u mojoj trećoj godini, tako da njegovu smrt nisam mogao doživjeti kao tragediju: ona mi je pomogla da se po nečemu izdvojim od prosjeka i da sam, ili uz pomoć drugih, dramatiziram vlastiti život. Svi su me u idućih desetak godina u selu slažalijevali i pomagali mi kao djetetu bez oca, a očevi na selu uglavnom služe tome da tuku djecu.
Nakon očeve smrti naši su susjedi spontano pokazali veliku solidarnost, kojoj, čini mi se, dugujem povremene napade čovjekoljublja: sve su obitelji prestale za sebe peći kruh da bi ga moja majka mogla peći za sve u krušnoj peći te tako zarađivala po jedan komad ("štrucu") za obitelj (od dvadesetek komada, koliko bi ispekla u krušnoj peći).
Ta okolnost upućuje na ambivalentnost obiteljskog siromaštva.
Naime, iako je moja obitelj, nakon očeve smrti, postala stvarno vrlo siromašnom, svaki smo dan ipak mogli jesti svježi kruh, a dva ujaka i tekta s Novog Zelanda redovito su nam slali pakete rabljene robe.
Kako je moja majka (Ivka) bila vrlo spretna "šalturica" (krojačica), to smo mi djeca bili najljepše odjeveni i obuveni u selu.
Što se genetskoga koda tiče, stvari, vjerojatno, stoje ovako.
Po očevoj liniji, genetski sam naslijedio spretnu ruku, tako da sam u 14. i 15. godini (nakon velikog potresa, koji je porušio našu obiteljsku kuću) mogao sam graditi novu kuću. Dobar sam stolar i pitur (ličilac), odličan zidar, a mogu obavljati i mnoge druge zanate. Od tih sam poslova zarađivao dio novca za studij.
Po majčinoj liniji vjerojatno sam naslijedio potrebu za stjecanjem znanja i intelektualnu znatiželju, ali i malu otkačenost.
Djed po majci, Nikola Papa, bio je čudak, nepismen seljak, ali je strasno želio da moja majka završi učiteljsku školu. Kako u tome sama nije uspjela, u školu je tjerala svu svoju djecu. Djed je bio neobičan čovjek: nije jeo ništa što noćiva vani (salate i zelenje), a kao izvrstan vinar (oko 2000 litara godišnje) i voćar nikad ništa nije prodavao. Svakodnevno bi s društvom popio desetak litara vina, tako da je strah od nasljednog alkoholizma natjerao moju majku da djeci uopće ne dopušta piti vino ili alkoholna pića.
Osnovnu školu završio sam u Podgori. Potrebu za čitanjem razvio sam na putu od kuće do škole i natrag. Naime, na pola puta do škole stanovali su Lovre i Jakica Nola (djed i baka Filipa i Lukasa Nole), ujak i ujna moje majke, koji su bili imućniji seljaci. On je bio HSS-ovac i seoski glavar, a dobar dio života proveo je s braćom u Novoj Zelandi, te tako zaradio nešto novca. Ta je obitelj bila jedna od rijetkih koja je imala biblioteku, tako da sam prve knjige dobio od Jakice Nole. Bili su to francuski i ruski klasici, te poznatiji hrvatski romanopisci. Paralelno sam tako čitao Tolstoja i Dostojevskog na jednoj i stripove Andrije Maurovića na drugoj strani.
U dječjoj svjesti ja sam tako literaturu u mislima pretvarao u stripovne forme i likove Andrije Maurovića. Tako sam "stripizirao" Idiota, Braću Karamazove ili Rat i mir.
Živio sam u apsolutnoj slobodi, bez bioloških autoriteta i represije. Priroda mi je podarila i čudni obrambeni mehanizam. Naime, kad bi me slučajno majka udarila, ili na mene podviknula, noću sam dobivao noćne more, te bih se, uz krike, budio ili mjesečarski hodao po selu.
Mog brata i sestre plašilo je moje "mjesečarenje" te nisu dopuštali da se na me viče.
Srednju školu pohađao sam u Makarskoj. Krenuo sam u novoosnovanu gimanziju, ali je ona ukinuta nakon godinu dana (pošto sam dva mjeseca svakodnevno pješačio do škole u Makarskoj, ukupno 24 kilometara, na stan me primila Ivica Vulinović, ugledna krojačica i aranžerka vijenaca za sprovode, tako da sam se dijelom osposobio za posmrtne cvjetne aranžmane).
Položio sam naknadno prvi razred ekonomske škole i završio je u redovitom roku. Ne sjećam se da sam u osnovnoj i srednjoj školi ikad učio kod kuće. Pisao sam samo domaće zadaće i učio pamteći za vrijeme nastave i tijekom putovanja parobrodom, koje je trajalo oko 30 minuta. Prolazio sam naizmjence: jedan razred vrlo dobrim, drugi odličnim, i tako sve do kraja srednje škole.
Imao sam literalni talent, ali me on stajao gramatičke zatucanosti. Naime, profesorica Glavičić u srednjim školama (gimnaziji, ekonomskoj) voljela je moje sastavke, te mi je jedinom u razredu tolerirala pravopisne pogreške, tako da ni danas ne znam uvijek razliku između "č" i "ć".
Nastavnici su me voljeli iz sasvim nepoznatog razloga, tako da je jedan od njih (profesor Marće iz Makarske) po mojim zadaćama iz računovodstva ispravljao zadaće druge djece, a znalo se dogoditi da su moje zadaće bile pogrešne, što je izazivalo suze kod poštenih štrebera.
Do Makarske sam pune četiri godine putovao parobrodima gotovo u bajkolikim prilikama: bili su tu piljarice, stari mornari, prodavači ribe, težaci koji odlaze u veliku kupovinu, mnoštvo djece...
Studij. Počeo sam studirati na Višoj ekonomskoj školu u Splitu, ali sam nakon prve godine odlučio otići u Zagreb, na Ekonomski fakultet.
Stanovao sam godinu dana u studentskom domu Cvjetno naselje, dvije godine u Stjepanu Radiću, a nakon toga u iznajmljenom podrumskom stanu na Ribnjaku 50 (bivša Ulica Moše Pijade).
Izdržavao sam se od studentskog kredita, od zarade iz sezonskog rada u turizmu i povremenih radova preko Student-servisa (između ostalog 1971. sa Željkom Žutelijom i Ognjenom Bergamom kompletno sam uredio prostorije Studentskog lista: brušenje i bojenje parketa, zidova, vrata, prozora i namještaja).
Diplomirao sam 1971., upravo u vrijeme kad smo uređivali Studentski list. Studirao sam nakon toga godinu i pol dana filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu.
Radni staž. Zaposlio sam se, sasvim slučajno, na Dan mrtvih 1971. u tadašnjem Republičkom zavodu za zapošljavanje, u kojem sam radio do 1979. Za školovanja radio sam sezonski u Hotelskom poduzeću "Podgora". Prvi mi je bio posao noćnog portira u hotelu "Primordija", u četrnaestoj godini. Svakog ljeta radio sam oko četiri mjeseca: kao recepcioner, prodavač u kiosku, šef recepcije i direktor autokampa "Sutikla".
U ranijem djetinjstvu ljetno sam vrijeme provodio u djedovu vinogradu i voćnjaku, koji je imao dva privatna izvora vode. Ljeti sam čuvao voće, zalijevao povrće, te jedno i drugo prodavao u Makarskoj.
Odnos je cijena bio tako nepovoljan da se sjećam da sam jedno cijelo ljeto (1959.) prodavao breskve (oko 1000 kg) da bih starijoj sestri mogao kupiti na poklon šuškavac.
U autocampu sam radio šest sezona. Isprva je struktura gostiju bila: oko 70% stanci i 30% domaći, a posljednje godine 90% domaći gosti i 10% stranci. U vrijeme kraha Praškog proljeća, 1968., u mojem je autocampu bilo pedesetak slovačkih i čeških obitelji, kojima sam odmah ukinuo svako plaćanje pristojbi i osigurao hranu.
Godinu dana kasnije vodio sam jednu studentsku delegaciju u Brno i Bratislavu i u jednom studentskom baru dočekao konačni Dubčekov pad. Slovaci su plakali; nitko nije vikao. Tada sam zaključio da je komunizam latentno mrtav, i kao ideologija i kao poredak.
U Republičkom zavodu za zapošljavanje pokrenuo sam istraživačku djelatnost o tržištu rada i nezaposlenosti, te časopis Zapošljavanje i udruženi rad. Bio sam šef tzv. analitičke službe.
U doba ZUR-a počeo sam za različita poduzeća i ustanove raditi tzv. samoupravne opće akte te sam tako "zalutao" na Medicinski fakultet. Pošto sam napisao Statut i još desetak pravilnika za potrebe fakulteta, profesor Milan Škrbić zaposlio me kao asistenta za predmet medicinska sociologija, koji se predavao u satnici predviđenoj za TIPSS i Osnove marksizma.
Budući da sam želio razvijati građansku medicinsku sociologiju, a profesor Škrbić marksističku, izbio je među nama sukob.
Paralelno s radom na fakultetu počeo sam raditi za Svjetsku zdravstvenu organizaciju (Ujedinjene narode).
U statusu privremenog savjetnika i konzulanta radio sam na projektima te organizacije gotovo u svim europskim zemljama, te u Indiji, na Filipinima, u Kini, na Tajlandu, u Egiptu, Pakistanu, Sudanu i Burmi. Većina projekata bila je povezana s tematikom vodstva i upravljanja u zdravstvu, organiziranja zdravstvenih službi i ekonomske analize u zdravstvu.
Rad za SZO štito me od političkog progona, a osiguravao je i pristojnija primanja (malo ljudi zna da su dnevne plaće UN-a oko 100-150 dolara i da konzultant, uz to, dobiva i dnevnicu, koja se može kretati od 50-200 dolara), tako da se nisam morao, kao mnogi znanstvenici, "prostituirati" potpisujući lažne i kvaziznanstvene elaborate u Hrvatskoj.
Rad u raznim zemljama imao je još jednu prednost: sačuvao me od etnocentrizma, religijskih i kulturnih predrasuda. Štoviše, osposobio me za kulturalnu snošljivost i poštovanje hinduizma, islama, budizma.
Uz to, radeći i živeći s ljudima mnogih rasa i kultura u njihovu prirodnom ambijentu, redovito sam se zaljubljivao u zemlje i ljude. U Indiji sam, uz ostalo, izgubio predrasudu prema Sikima i izbližega upoznao njihovu kulturu; jednako tako oduševili su me Hindusi i Muslimani. Zavolio sam Kinu, Tajland, Filipine. Obožavao sam Egipat, osobito Aleksandriju...
Pošto mi je uprava Medicinskog fakulteta zabranila odlazak na tri velika projekta u Indiju, Kinu i Egipat, prestao sam raditi za SZO.
Od svibnja 1990. do ožujka 1991. bio sam osobni savjetnik predsjednika Republike na temelju međusobnog džentlmenskog sporazuma: dok se ne popune savjetnička mjesta savjetnicima-profesionalcima (specijalistima).
Novinarstvo. Prvi tekst objavio sam u Hrvatskom sveučilištu 1970. Pisao sam u Studentskom listu, TLU, Omladinskom tjedniku, Telegramu, VUS-u, Danasu, Dugi, Globusu i drugdje, pa se to može smatrati mojom alternativnom profesijom.
Obitelj. Oženjen sam Gordanom Cerjan-Letica, Zagrebčankom u četvrtom koljenu, sociologinjom i jednom od rijetkih feministkinja koje imaju prvog muža i dvoje djece. Prosjeci govore obično barem za žene takvih uvjerenja o dva-tri muža i jednom ili nijednom djetetu. Imam dva sina. Bartol je rođen 1976. i studira na Sveučilištu Yale te igra tenis. Frane je rođen 1982. i ide u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu; igra tenis.
Možda je zanimljivo kazati da sam 1972., na molbu kasnije poznate feministkinje i književnice Slavenke Drakulić, u Novom Zagrebu uredio prostor za otvaranje butika pletene dječje robe Spunk. Moja je žena napustila ambiciju da se bavi prodajom pletenine nakon dva dana (po otvaranju), dok je njezina partnerica izdržala u tom poslu nekoliko godina.
Živimo u stanu zanimljive povijesti. Negdašnju Radišinu i Božidara Adžije 14, danas Kneza Mislava, podigli su Židovi za iznajmljivanje. Dva kata iznad mene u iznajmljenom su stanu živjeli neki hrvatski književnici, pa i Miroslav Krleža. Zatim su tu živjeli ustaški časnici i ministri. Nakon rata iz šuma su se u stanove doselili partizani, a danas sveučilišni nastavnici (moj je prvi susjed indolog Mislav Ježić, predsjednik Paneuropske unije, sin povjesničara književnosti i književnika Slavka Ježića).
Socijalizacijski utjecaji. Selo Podgora, u kojem sam rođen i u kojem sam proveo djetinjstvo, steklo je image partizanskog, ali i komunističkog sela. Povijesne činjenice govore suprotno. Snaga hrvatstva u selu održavana je sve do kraja rata snažnim utjecajem nacionalnog i kršćanskog prosvjetiteljstva Podgoranina Mihovila Pavlinovića, ali i djelatnošću HSS-a, koj je na izborima 1929. dobio više od 90% glasova. U selu nije bilo drugih ljudi osim Hrvata (zapravo, bio je jedan Srbijanac, koji se oženio domaćom curom, te su ga svi zvali "Srbin"): hrvatstvo je bilo nešto tako samorazumljivo kao more ili kamen. Antifašizam je stigao u Podgoru preko HSS-a, a zatim su došli komunistički propagandisti, koji su antifašistički pokret postepeno pretvorili u komunistički.
Fizička likvidacija nekoliko svećenika, koju su tijekom rata izvršili SKOJ-evci, bila je uvod u poratnu militantnu ateističku klimu, kad je vrlo malo djece kršteno.
Moji su roditelji, unatoč tome, djecu religijski odgojili, iako sami nisu bili gorljivi katolici.
Na formiranje moje svijesti dosta je utjecao lokalni svećenik don Vice Velić, i sam antifašist. Štitio me i volio. Bio je izvrstan kockar, a na kraju se iskreno zaljubio u jednu medicinsku sestru te je završio kao poluekskomunicirani siromah.
Kako sam mnogo rodbine imao na kraju svijeta, nisam nikad vjerovao da svijet završava u Podgori, Splitu ili Zagrebu.
Vrlo sam volio seoskog pudara, kiropraktičara i grobara Milu Leticu - Manjegu, koji je, s čarobnjačkom umješnošću, popravljao slomljene i iščašene ruke i noge djece i odraslih, bez ikakvih komplikacija. Bio je veliki seoski zavodnik, ali i čovjek koji je čuvao punu diskreciju o svojim avanturama. Bio je izvrstan lovac i kao malo djete naučio me pucati iz puške nabijače u lovu na divlje golubove i jarebice.
U tzv. revolucionarnim događajima 1968. i 1971. nisam aktivno sudjelovao, iako sam bio fizički prisutan gotovo kod svih ključnih događaja: za vrijeme proglašavanja štrajka, travanjske studentske skupštine, abdikacijske skupštine nakon Karađorđeva.
Godine 1970. zakratko sam bio u tzv. Sveučilišnom odboru Saveza studenata. Netko me od kolega predložio kao kandidata. Kako nisam bio predložen od komiteta, dobio sam golem broj glasova. Ali sam nakon dva mjeseca svojevoljno napustio položaj zbog silne političke pretencioznosti i dosade koje su morile tadašnju studentsku birokraciju: sastanci su se održavali subotom i trajali po deset sati, tako da se, ako ste željeli biti član studentskog "vrhovništva", nije moglo ići na ples, čitati ili se zaljubljivati.
Iako pripadam generaciji tzv. sixties, ili šezdesetaša, s njom nisam dijelio revolucionarni idealizam što se tiče mijenjanja svijeta nego samo slične glazbene i literaturne senzibilitete.
Književni i filozofski korpus na kojem je intelektualno sazrijevala moja generacija bio je prilično raznovrstan: Milan Kundera i Lucien Goldmann, Sartre i Kafka, Dostojevski i Schopenhauer, Marx i Hegel, Camus i Izak Babelj, Kant i Kierkergaard, Freud i Jung, Marcuse i Fromm, Jack Kerouac i Selinger i više drugih...
U metaforičkom smislu, ta bi se generacija, možda, mogla nazvati posljednjom generacijom Knjige.
Generacije nakon toga intelektualno su formirane u svijetu elektroničkih medija, AIDS-panike, CD-a, video spotova, PC-ja, CNN-a i MTV-a...
Čitanje i pisanje, intelektualne radionice i rasprave bile su za moju generaciju ozbiljne stvari. Sam čin stvaranja (doduše i vođenja ljubavi) bio je pretvoren u svojevrsni ritual: nadobudni poeta ili prozaik stvarao je uz prigušenu svjetlost i glazbenu kulisu. Za nekoga je to bio Brahms ili Mahler, za mene Leonard Cohen (svojedobno sam u Edinbourghu večerao sa Suzanom, ženom kojoj je posvetio svoju kult-pjesmu i koja je izgledala tako prosječno kao i većina ljudi kojima su posvećene ljubavne pjesme), za trećeg Beatlesi.
Stvaranje je bilo istodobno intelektualni i moralni čin.
Zajednički nazivnik te generacije nije bilo ljevičarenje ili vjera u mogućnost revolucije, socijalne, političke, glazbene ili spolne, nego, prije, vjera u RIJEČ. Na neki način, to je posljednja logocentrična generacija, koja je strast za postojanjem i strah od smrti pokušavala primiriti vjerom u riječ. Nakon toga su došle audiovizualne i softverske generacije, koje smisao svijeta i povijesti pokušavaju odgonetnuti posredstvom postmoderne, PC-a i televizije.
"Svaka generacija, bez sumnje, misli da je pozvana preurediti svijet. Moja generacija, međutim, zna da ga neće prekrojiti. No, njezin je cilj možda veći. Sastoji se u tome da spriječi njegovo uništenje. Nasljednica pokvarene povijesti, u kojoj se isprepleću neuspjele revolucije, lude tehnike, mrtvi bogovi, iscrpljene ideologije, gdje osrednje vlasti mogu danas sve uništiti, ali ne znaju više uvjeriti, u kojoj se inteligencija spustila do te mjere da postaje služavka mržnje i ugnjetavanja, ta je generacija morala sebe, i oko sebe, obnavljati počevši od samih svojih negacija, nešto malo od onoga što čini dostojanstvo života i smrti. Pred svijetom koji je u opasnosti od rasula, u kojem postoji mogućnost da naši veliki inkvizitori uspostave zauvijek kraljevstva smrti, ona zna da bi trebala, u svojevrsnoj ludoj utrci s vremenom, ponovno uspostaviti mir među narodima, mir koji neće biti i robovanje, ponovo izmiriti rad i kulturu i sa svim ljudima opet načiniti kovčeg zavjetni (Svečani govor Alberta Camusa prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost, 10. prosinca 1957.)
Svoj revolucionarni skepticizam i cinizam dijelom pripisujem podneblju, dijelom podrijetlu: kako sam odrastao na rubu siromaštva, nikad nisam prihvatio tezu o raju na zemlji i besklasnom društvu; kako sam istodobno uživao blagodati mora i ljudske solidarnosti, daleke su mi bile i misli o budućnosti kao kraju svijeta i sveopćem zlu.
Moje participiranje u "revolucijama" svelo se na banalne zidarske pothvate: 1967. i 1968. u vinogradu svoga djeda samostalno sam uredio vlastitu vikendicu, kamenu kućicu s kaminom, kamenim vrčem za ulje, krevetninu od maslinovih grana i sl. u kojoj su moji gosti bili mnogi današnji hrvatski i europski intelektualci srednje dobi.
Moja je priroda sasvim kaotična: malo anarhizma, mnogo ludizma, dosta intelektualne otkačenosti, ali i odgovornosti, dovoljno hrvatstva,  spontani kozmopolitizam, povremena sklonost anomiji, malo idealizma, nesvjesno padanje u destrukciju.
Mislim da umijem organizirano, i pozitivno, misliti, što osobno pripisujem zidarskom nasljeđu. Teorijsku poziciju pokušavam uvijek graditi na kakvim-takvim empirijskim pretpostavkama. Dobro procjenjujem ljude.
Bije me glas snalažljiva čovjeka i srebroljubca, iako nikad nisam imao uštede od koje bih mogao živjeti dva mjeseca. Nemam je ni danas.
Znanstveni rad. Kako u društvu nisam prihvaćao ideju revolucije, tako sam i u shvaćanju smisla znanosti općenito i svoga skromnog rada na tom području evolucionist, blizak poznatoj teoriji srednjeg dometa Roberta Mertona. Nikad nisam vjerovao da kao znanstvenik mogu biti ravan najboljim znanstvenicima u svom cehu. Lekciju prisilne skromnosti naučio sam radeći u SZO-u i putujući svijetom, gdje sam sretao mnoštvo kolega koji su bili obrazovaniji, sposobniji i radišniji od mene.