BLAGDAN SVIH SVETIH (1.STUDENOG)

Prisjecamo se nasih najmilijih koji nisu medu nama.  Groblja I posljednja pocivalista postaju mjesta molitve I sjecanje na nase najmilije.

Dan nakon Svih Svetih (2.studenog) je Dusni Dan-crkva se sjeca svih mrtvih. Na taj dan obilaze se grobovi pokojnika, moli se za mrtve, pale se svijece, polaze se cvijece I sluze svete mise za pokojne.

Uz Dusni Dan – Proslost, sadasnjost, i buducnost- ove tri stvarnosti prozimlju nase ljudsko iskustvo vremena I povijesti.  Proslost je nepovratna, sadasnjost nam izmice izmedu prstiju, buducnost nedogledno otvorena. Cijelini zivota pripadaju sva tri vremena. Sjecanje na one koji su otisli s ovoga svijeta i misao na neupitnu isto takovu stvarnost za svakoga od nas zivucega, stavlja uvijek iznova postavljeno pitanje: cemu I sto je nasa egzistencija? Voznja u jednom smijeru. Stavljeni u krilo vremena ljudskom i Bozanskom ljubavlju, prisiljeni smo na putovanje, na hod kroz vrijeme. Svaki dan vise ujedno je jedan dan manje.  I stizemo na kraj puta prebrzo, puno brze nego smo racunali.  Godine iako mozda brojne, proletile su brzo poput drveca pokraj jureceg vlaka. Vec rodenjem pocinje umiranje, a smrt je samo dovrsenje tog procesa.  Umire djetinjstvo rada se mladost, umire mladost I dolazi starost.  Cesto poganski I placemo nad I za ovim zivotom.  A zivot I smrt pripadaju tako blisko jedno drugome.  Plasi nas ono nepoznato.  Jer ono poslije “nije nesto anonomno I potpuno nepoznato,”, nego u konacnici osoba: sam Isus Krist.  Pri njegovom dolasku poput onog zarucnika u prispodobi o mudrim I ludim djevicama, buducnost postaje sadasnjost.  Upravo usred noci, vremenu najdublje tame, vrijeme je za svijetlst.  Jedamput propusteno ne da se vise nadaknaditi.  Prilika je prokockana, slavlje propusteno, vrata zakljucana.  Svjetiljka zivota ne gori vjecno, moramo se porbrinuti za ulje dobrih djela do njegovog dolaska.  Ulje vjere, nade I ljubavi.  Vazno je ostati budan I oboruzati se za dolazak Isusov.  Svjetlo vjere, nade I ljubavi treba gorjeti u svim prekretnicama krscanskog zivota od kolijevke do groba: da lubav ne be postala hladna, vjera besplodna a nada dogorjela.  Pise Sveti Pavao: Bog placa svakomu po djelima njegovim. Sto covijek posije, ono ce I zeti. I zato crkva opravdano pjeva u svome vjerovanju: Vjerujem u usksnuce tijela I vjecni zivot!