Vice Vukov rođen je 3. kolovoza 1936. u Šibeniku. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je filozofiju i talijanski jezik. U Parizu je diplomirao na Institutu za visoke međunarodne studije (Institut des Hautes Etudes Internationales) u okviru Sveučilišta prava, ekonomije i društvenih znanosti. Blistavu pjevačku karijeru počeo je na Opatijskom festivalu prvonagrađenom skladbom Miroslava Biroa i Drage Britvića Mirno teku rijeke (1959). Tada počinje desetljeće njegova suverenog vladanja u glazbi: šezdesetih je najtrofejniji pjevač u tadašnjoj Jugoslaviji.

Već tada je društveno angažiran te je potpisnik ugovora za socijalno i mirovinsko osiguranje estradnih radnika (1963). U sklopu međunarodne festivalske scene nastupao je na Festivalu Eurovizije (London 1963, Napulj 1965), Svjetskom festivalu Sopot (1966), te na dva Festivala Intervizije, gdje oba puta osvaja Srebrni notni ključ, za Bokeljsku noć (Hegedušić-Perfiljeva, Bratislava 1967) i Ako sada odeš (Mihaljinec-Britvić, Karlovy Vary 1968). Na Midemu u Cannesu zastupa Jugoton (1967). Nastupa u Rio de Janeiru (1969) te u Tokiju (1970), gdje uz drugu nagradu za skladbu The Dream World (Kabiljo-Britvić) prima i nagradu The Best Singer.

Jugoton mu objavljuje prvu LP ploču Mirno teku rijeke (1970). 1972. godine njegove se pjesme, kao istaknutom sudioniku Hrvatskog proljeća, skidaju s radija i televizije, a punih će mu 18 godina biti zabranjeno i javno djelovanje u domovini. Od 1972. do 1976. boravi u Parizu. Godine 1989. vraća se u javnost albumom klasičnih napuljskih pjesama pod naslovom Bella Italia! koji mu donosi zlatnu i platinastu ploču. Te godine slijedi trijumfalan povratak na domaću scenu (postavlja još nenadmašen rekord od 13 recitala zaredom u KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu). Sa kćeri Ivanom objavljuje albume Majci i izbor božićnih pjesama Vječni Božić (zlatna i platinasta naklada). Pjevao je u gotovo svim gradovima SFRJ i u mnogim zemljama svih kontinenata: SAD, Kanada, Brazil, SSSR, Engleska, Francuska, Njemačka, Poljska, ČSSR, Belgija, Švicarska, Italija, Australija, Nizozemska, Bugarska, Austrija, Japan, Novi Zeland, Švedska i Norveška. Snimio je preko 400 skladbi, veliki broj gramofonskih ploča u nas i u inozemstvu (Jugoton, Croatia Records, Telefunken, Supraphon, Ariola, Balkanton i RCA-Viktor).

Od 1996. stalni je kolumnist, politički komentator nekoliko novina. Kao rezultat toga, zagrebački Nakladni zavod Matice hrvatske objavio je knjige političkih eseja Pogled iza ogledala (1999) i Tvoja zemlja, uspomene na 1971. (2002). Vice Vukov imenovan je 15. siječnja 2001. veleposlanikom Republike Hrvatske u Švicarskoj.

Na parlamentarnim izborima izabran je za zastupnika u petome sazivu Hrvatskog sabora (2003). Pri izlasku sa sjednice 17.11.2005. spotiče se na stubištu Sabora i nezgodno pada, teško povređuje glavu i na intenzivnom je medicinskom tretmanu. Sa suprugom Dianom Bulat (1938), s kojom je u braku od 1961. ima sina Emila (1962) i kćer Ivanu (1978). Vice Vukov bio je član Hrvatske Glazbene Unije i Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Dobitnik je mnogih priznanja - Zlatnoga vijenca tjednika Studio kao najpopularnije lice TV ekrana u Jugoslaviji (1968, 1970, 1971) te mnogobrojnih prvih nagrada na festivalima: Split (1965, 1966, 1967, 1968, 1970), Krapina (1967, 1968, 1969, 1970), Putujući festival Pjesma leta (1968), Zagreb (1961, 1969, 1970), Zlatne žice Slavonije (1969, 1970). Nagrade za životno djelo (Split ´95, Zagrebfest 1995). Na splitskom festivalu 2006. dodijeljena mu je nagrada za izvanredan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Nositelj je državnog odličja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995) te Porina za životno djelo (2000).

(biografija preuzeta iz Hrvatskog glazbenog Almanaha 2007)